Kan Urgandžioglu, zgodni glumac iz serije “Bit ćeš moja”, u liku Emira kojega glumi pokazuje nam da se i negativci mogu zaljubiti.
Pogledaj i ovo
Kako doživljavate Kana Urgandžioglua? Pomalo buntovan, zločesto dijete kuće, mrzovoljan... Ne znam zašto ima takav imidž, štoviše ni on to ne zna. Vrlo vjerojatno je to odraz imidža stvorenog preko magazina. I dok još nisam dokraja izgovorila rečenicu “Zbog magazina kao da pomalo imaš imidž 'bad boya'”, odgovara mi: “Ne može se reći da volim magazine.” A ima li doista karakteristike “bad boya”: “Znam da izvana imam takvo držanje. Ne znam je li to obrambeni mehanizam ili nešto drugo. Svatko koga upoznam i s kim provedem neko vrijeme kaže mi da sam drukčiji nego se izvana činim. Magazini su i tako sami po sebi neizbježan razvoj događaja za svakoga tko se bavi ovim poslom. Postoji jedan lijep savjet koji mi je dala baka po majci: 'Budi nasmijan, i oni rade težak posao.' Dobro je i rekla.” Kaže da i on na to tako gleda u posljednje vrijeme. Da vam ja kažem, proveli smo zajedno 4-5 sati. Za to vrijeme nastali su reci ove reportaže koju čitate i snimljene su fotografije koje vidite. Doista nije mrzovoljan i prkosan. Baš suprotno, on je fin, pažljiv i opušten čovjek. Nema se što puno reći o njegovu cool držanju. Neću ga moći okarakterizirati kao pretjerano energičnog ili vrlo veselog. Smiren je čovjek. Ne ide u krajnosti...
Mimo magazina, Kana Urgandžioglua smo zadnje vidjeli 2012. u seriji LJ.U.B.A.V., te jedno kratko vrijeme u “Kuburi”. Gdje je bio u međuvremenu? Zajedno s dvojicom prijatelja zasukao je rukave i pisao scenarij za dugometražni film. Osim toga da ga žele snimiti u 2016. i objaviti ga u 2017., ne mogu iz njega izvući ništa više o toj temi. Najbolje je vratiti se na njegovu novu seriju. U novoj seriji “Bit ćeš moja” staje pred kamere s Burakom Ozčivitom i Neslihan Atagul. Glumi jedno od mračnih lica scenarija, tajnoviti lik koji usmjerava radnju. Možemo reći i da je on “drugi jako zaljubljeni čovjek” koji se nastoji umiješati u ljubav između Buraka Ozčivita i Neslihan Atagul: “Glumim sina jedne vrlo bliske obitelji koji je opsesivno zaljubljen u jednu djevojku. Zamislite momka koji je dosad dobio i učinio sve što je htio. Želi tu djevojku, a nije ju uspio dobiti. Riječ je dakle o opasnoj situaciji. Radnja priče gradi se na scenariju o bogatoj djevojci i siromašnom momku. Iako u njoj ima različitih priča, ovo je srž.” Kažem: “Kako je moguće da scenarij temeljen na priči o bogatoj curi i siromašnom momku i dalje funkcionira bez posustajanja?” Odgovara mi: “Srž stvari je sukob. Dok god je sukob snažan, to će se snimati i gledati.”
“Život vene ako ga se gura u kalup”
Za vrijeme reportaže problem su mu bila pitanja koja sadrže riječ “naj”. Dugo, dugo je razmišljao kako ne bi dao isprazne odgovore. Doista se trudio pronaći “naj” od svega, ali i on je od onih koji u životu baš ne vole to “naj”. Malo sam ga pritisnula. “Koja je najvažnija stvar koju si dosad naučio od žena?” To ga je prilično namučilo, no na kraju je stigao do sljedećeg: “Ima puno stvari, no vrlo je teško reći koja je najvažnija. Moja baka s očeve strane govorila je da zahvalim Bogu kad popijem vode. To je zapravo sitnica, ali vrlo važna. Osim toga, naravno da sam mnogo toga naučio od žena, na čelu s mojom majkom i bakom, ali teško je to klasificirati.” Pitam ga što bi najviše volio razumjeti kod žena, a tu odmah daje odgovor na “naj”: “Bome, želio bih vas razumjeti! Vrlo ste komplicirane! Kako možete živjeti dok toliko snažno sve osjećate i dok vam se mentalna aktivnost odvija na tako visokom nivou? Doista bih volio to razumjeti.” Naravno, ne mogu mu reći da bismo mi iskreno voljele shvatiti suprotno. Kad se već povela tema o ženama, ne možemo a da se ne dotaknemo ljubavi. Govorim mu: “Da kažem da ljubav ne postoji, bi li me nastojao razuvjeriti ili bi se složio sa mnom?” Odlučuje pristupiti temi iz posve drugog kuta: “Ljubav za svakoga postoji ili ne postoji u onoj mjeri u kojoj je sam osjeća. Dok ljudi jedni drugima nastoje objasniti ono što osjećaju, stvara se umjetnost. Ono što nazivamo osjećajem, na primjer, sreća! To je postalo konceptom i riječi su reducirane kao da svi doživljavamo stvari jednako. Zapravo emocije i osjećaji imaju na tisuće tonova. Mi ih guramo u kalupe i pretačemo u slova, no ono što nazivamo osjećajima kao da baš i nije takvo. Sve je jedinstveno. Mi postavljamo osjećaje naspram riječi, guramo svoje živote u kalupe...
Postoji jedna priča koju je Elif Šafak ispričala o svom djetinjstvu, a vezana je uz njezinu baku po majci: njezina baka bi osobama koje su imale bradavice po rukama promrmljala neke riječi na arapskom, a potom bi u crvenu jabuku zabila onoliko ružina trnja koliko bi bradavica željela uništiti. Onda bi oko tog trnja, obuhvaćajući ih jedan po jedan, crnom tintom crtala krugove. Jednog je dana upitala baku kako liječi te ljude s bradavicama na rukama koji joj dolaze u posjet, a ona joj je rekla: 'Da, efikasno je moliti, ali trebaš obratiti pozornost i na snagu krugova.' I ja mislim da sve usahne i vene kad ga strpaš u kalup, obujmiš krugom.”
Prema njemu, ljubav bi trebalo proživljavati kao što piješ vodu. Mislim da sad proživljava upravo takvu vezu. Kan Urgandžioglu, koji je već dugo na dnevnom redu sa svojim vezama po medijima, trenutačno ima vezu daleko od očiju javnosti.
“Na život gledam kao na spiralu”
Kan kaže da je vrlo zadovoljan dokle je stigao u životu. Počinjemo razgovarati o tome mijenjaju li se ljudi ili se razvijaju. Objašnjava mi da život vidi kao spiralu. Život je poput spirale bilježnice ili telefonskog kabela, i on zapravo vjeruje da se uspinjemo po toj spirali praveći krugove. “A da te desetogodišnji ti vidi kakav si sad, bi li bio zadovoljan?”
“Kad mi je bilo sedam godina, izašao sam na pozornicu kako bih recitirao. Prethodno sam bio na odmoru s mamom i bakom, dale su mi vrlo dug tekst da ga naučim napamet. Trebao sam izaći pred velik auditorij i izgovoriti ga napamet. Izašao sam na pozornicu, započeo s monologom, a onda sam ugledao mamu. Mama je zapamtila tekst i nastojala mi pomoći. U tom trenu sve je isparilo. Zapamtila je bolje od mene. Pomicala je usne i izgovarala tekst. Rekao sam u mikrofon: 'Mama, daj šuti!' Cijela dvorana je popadala od smijeha. Onda sam pogledao u papirić u stražnjem džepu hlača i izgovorio tekst do kraja. Jedino što mogu reći tom djetetu jest da nastavi biti uz mene.”
Strast za kožnatim jaknama
Da može biti rock-zvijezda na dan, vjeruje da ne bi bilo loše zauzeti mjesto Jima Morrisona. Zapravo, ne može a da ne spomene da se pomalo osjeća kao rock-zvijezda kad provodi vrijeme s obitelji. Ne može zaboraviti scenu iz filma “U srpnju” Fatiha Akina, kad Juli i Isa jedre na brodu. Za njega posebno mjesto ima knjiga Patti Smith “Tek djeca”. Zbog toga se osobito divi Patti Smith iz knjige. Ovog zgodnog čovjeka zanima moda! Ali više voli pratiti što se događa na ulici. U ormaru ima kožnatu jaknu koju je kupio s 15 godina, i misli da bi mu bez nje stil bio nepotpun. Kan koji nam govori da se od djetinjstva bavio raznim sportovima, kaže da u posljednjih godinu dana redovito pliva i pazi na prehranu. “To te navodi da se dobro osjećaš. Kad to činiš, više se cijeniš. Kad se cijeniš, više vježbaš... To se pretvara u jedan pozitivan krug.”
