Želja za pomaganjem Josipu Galić već je osmi put odvela u Afriku. Ovih dana boravi u dalekom Beninu, gdje uz časne sestre iz Hrvatske obilazi sela i radi s djecom u sirotištu. Časne sestre ondje se brinu da djeca dobiju obrazovanje, ali i kvalitetniju skrb. Kako to izgleda, podijelila je s našom Dijanom Kardum za In magazin.
Punih kovčega, ali i srca, volonterka Josipa Galić zaputila se u Afriku. Sve ono što je nama itekako dostupno, njima je samo san.
''U koferima ono što mi je moglo stati, dva tri potencijalna kofera - hrana, lijekovi sve ono što je moglo stati. A treba im puno više od toga što je stalo u kofere pa sam donijela i nešto financijskih sredstava da mogu kupiti lijekove, platiti školarinu hranu za svu djecu za koju skrbe'', objasnila je Josipa Galić.
U Beninu već tri desetljeća vrijedno rade i časne sestre iz Hrvatske. Priviknuti se na loše uvjete nije bilo lako, no ostale su i plodovi rada se vide.
''Sestre brinu rekla bih za gotovo 100 djece na dvije lokacije, na jugu i na sjeveru, brinu za 3 dispanzera gdje se brinu za svu onu bolesnu djecu koja su u potrebi da na neki način ta pomoć dođe do njih'', ispričala je.
Benin je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Nalazi se na zapadu Afrike. Stanovnike ovdje muče bolesti, ali i veliko siromaštvo. Kako bi sve mogle održavati i hraniti, sestre imaju svoje vrtove, uzgajaju i domaće životinje. Od rane zore do noći rade s osmijehom na licu.
''Sestre obrađuju jako puno zemlje, 13-14 hektara zemlje. Dio koriste za vlastite resurse, a dio koriste, ta prodaju na takav način da bio neki održivi razvoj'', kaže.
Josipa volontira od djetinjstva, a svako pomaganje drugima velik joj je dar.
''Pa evo ja provodim u cijelu Affame koje na francuskom znači selo gladnih, tu su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja jednostavno nemaju mogućnost ići u školu. Sestre se brinu za taj dio njihovog života da dobiju odgoj i obrazovanje i da dobiju barem neku malu šansu za život'', ispričala je.
Osmi je ovo posjet Josipe ovom kontinentu i četvrti posjet Beninu. Iako mali, pomaci se, kaže, ipak vide.
''Mijenja sigurno, u odnosu na moj prvi dolazak ovdje prije sedam godina. Mislim da su sestre kroz sve te silne donacije, uspjele osigurati i većem broju djece, većem broju učenica odgoj i obrazovanje ali i neku bolju i kvalitetniju skrb'', kaže.
Svakomu tko je boravio u Africi, ona se uvuče u kožu. A mnogi se uvjere i u istinitost poslovice koja kaže da u Europi imamo satove, a oni u Africi sve vrijeme ovog svijeta.
''Čovjek tek kada dođe u Afriku shvati tu poslovicu. Možda bi ju najbolje bilo komparirati u odnosu na kilometre, recimo kad nekom kažeš 600 km onda se to čini kao Zagreb Dubrovnik piece of cake. Ali 600 km u afričkim relacijama je na nepristupačnom terenu ogromno i treba 24 sata da dosegneš takve udaljenosti koje mi u Europi smatramo vrlo normalnim'', objasnila je.
Nakon ovakvog iskustva sve se prepreke čine jednostavnijima.