U režiji Angele Richter, pred zagrebačku publiku ovog je puta postavljena „Antigona“ s twistom. I to s twistom koji je osmislio Slavoj Žižek.
Jesen u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu ove je godine prošlo u znaku slavne „Antigone“, Sofoklove tragedije koje je doživjela bezbroj različitih uprizorenja na bezbroj kazališnih pozornica diljem svijeta. U režiji Angele Richter, pred zagrebačku publiku ovog je puta postavljena „Antigona“ s twistom. I to s twistom koji je osmislio Slavoj Žižek.
Sofoklovu verziju priče o Antigoni, kćeri kralja Edipa, bogobojaznoj djevojci visokih moralnih načela koja se hrabro usprotivila odluci kralja Kreonta da jednog njezinog brata, Eteokla, pokopa prema običaju i volji Bogova, a drugog, Polinika, ne pokopa – znaju svi. Ova slavna priča o borbi između ljudskih i moralnih zakona tradicionalno se smatra jednom od najvećih tragedija svih vremena, a predstavlja i odličan prikaz pogubnog lanca posljedica koje, kao domino kockice, pokrenu slijed tragičnih događaja koje više ništa ne može zaustaviti.
S obzirom na to da je „Antigona“ utkana u samu srž europske kulture i da je prokušani klasik s kojim su svi toliko dobro upoznati, mnogi se možda ne uzbuđuju niti vesele pretjerano kada vide taj naslov na repertoarima kazališta. Tradicionalno djelo za tradicionalnu publiku, pomislit ćete? Ovog puta ne.
Iako smo proteklih godina imali priliku gledati i neke stilski i dramaturški neinovativne obrade „Antigone“, zagrebački HNK sada je odlučio razveseliti publiku nesvakidašnjim uprizorenjem tog klasičnog komada. Naime, ovom kazališnom predlošku dašak svježine dao je Slavoj Žižek, slavni teoretičar i filozof, koji se uhvatio u koštac s klasičnom pričom o Antigoni i pristupio joj kroz prizmu trojedinstva teze-antiteze-sinteze, tj. on gledateljima pruža tri različita završetka ove tragedije, pa svatko može odabrati koji mu je najdraži.
Karakteri likova i njihovi odabiri tako postaju kompleksniji i zanimljiviji, a Antigonina sudbina odjednom pred očima gledatelja postaje nepoznanica – iako smo svi odrasli s mišlju da točno znamo kako i zašto ona skonča. Predstava tako koketira i pleše na tankoj liniji tradicionalnog i inovativnog, spaja fundamentalizam klasične grčke tragedije sa suvremenim političkim promišljanjem koje nas nagoni da kroz poznatu antičku priču propitamo trenutne obrasce europske kulture, političkog života i gorućih pitanja današnjice.
Žižek nas tjera da se kroz sat i pol koliko predstava traje zapitamo kako bi danas završila neka moderna Antigona – tko bi ona bila i kako bi mogla prosuditi što je pravedno, a što nije u suvremenom svijetu. Uz intrigantno pitanje, futurističku scenografiju i kostimografiju i arhaičan tekst dolazimo do kazališnog spoja koji odlično dočarava post-politički svijet, odvojen od prostora i vremena, u kojem se konsenzus i sukobi stapaju u jedno, pa se više ne zna na koji se način i zbog čega boriti za načela ili protiv njih.
U glavnoj ulozi Antigone zasjala je Iva Mihalić, a kralja Kreonta utjelovio je Mislav Čavajda. Uz ostale sporedne glumce u predstavi, njihove izvedbe svakako treba posebno istaknuti. Čavajda se zaneseno unio u svoj lik, a Mihalić je uvjerljivo oživjela Antigonu. I iako je sveukupan dojam predstave dobar, moramo zamijetiti kako nam je Žižekova intervencija djelovala pomalo nedorečenom i nedovršenom, a na trenutke i površnom.
Tri opcionalna završetka zanimljiv su twist klasične priče, ali dojam bi svakako bio bolji da se u razradu tih alternativnih pravaca uložilo više truda i promišljanja. Ovako je finalni rezultat zadovoljavajuć, ali ne i više od toga, pa moramo zaključiti kako je nekad original bolji od eksperimenta.
1/4 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
