Ovaj tjedan Leona Paraminski u svojoj kolumni progovora o drugoj strani medalje glumačkog svijeta. Pratila je i dodjelu Oscara i to u društvu glasača Akademije.
Biti glumačka zvijezda u Americi nije mala stvar - tada si zapravo svjetska zvijezda. Ne sanjaju svi glumci o dobivanju Oscara i Hollywoodu bez razloga. U tom slučaju imaš priliku surađivati s najboljima. Najveća razlika američkih glumaca i ostatka glumaca raspoređenih po svijetu je vjerojatno u količini stečenog novca i slave, ali varljiva slava ne znači nužno i talent.
Svaka medalja ima dvije strane. Divno je imati sve te privatne avione, kućne pomagače, jahte, tjelohranitelje, ali tada se život pomalo svodi i na zlatni kavez, barem ovdje. Pa tko voli nek izvoli. Nije lako kada ih tisuću obožavatelja čeka i trči za njima. Neki su i agresivni. Paparazzi na svakom ćošku. Ovdje je malo teže biti “slobodan” kao kod nas i postoji enormno jak kult ličnosti. Kod nas te nitko ne šljivi dok se ovdje glumce diže u nebesa, u najmanju ruku kao neka mitska bića. Ovdje su glumci bogovi. Čula sam taj izraz na vise demografskih uzoraka. Ali, glumačke zvijezde ne samo da masno zarađuju, oni donose i profit.
OVDJE pročitajte kako je Leona pozvala beskućnika na večeru.
Netko stvara famu oko sebe bez razloga i zna to raditi jako dobro, netko je zaslužio slavu i priznanja, netko se u tom vrtlogu našao slučajno, stjecajem okolnosti. Iako moram priznati da sam ostala malo iznenađena kako nije tako lako kao kod nas “rodbinski” rješavati stvari. Ovdje neki od slavnih i priznatih umjetnika roditelja (bilo glumci ili redatelji) imaju poteškoća progurati svoju djecu u showbizz. Ponekada slavno prezime može biti i prokletstvo. Naravno ne treba generalizirati, uvijek postoje iznimke.
Ovdje treba znati jako dobro upakirati stvari, što nije lagano. Traži se paket koji uključuje talent, izgled, karizmu i ono najvažnije sreće da netko to prepozna, ali i da u vama vidi potencijalnu zvijezdu koja će donijeti prihod na box officu. Ponekada je naravno u pitanju profit prije talenta. Mase čine čuda.
Oscari su primjer sajma taštine, ali i priznanja za talentirane i radišne. Svi se spremaju za taj vrlo stresan i nekima sudbinski dan. A nekima “više sreće drugi put”! Kada sam bila mala ostajala bi dugo budna i gledala Oscare te zamišljala da sam ja tamo, vježbajući svoj govor. Djeca se ne boje sanjati velike snove. Šteta, nemam pojma što sam sebi govorila u bradu. Sigurno nešto jako pametno.
30 godine kasnije sam počašćena da Oscare gledam u ugodnom društvu glasača Akademije. Moji favoriti su ove godine dobili svoje zlatne kipiće.
OVDJE možete pročitati sve Leonine kolumne.
