Povodom 25. obljetnice Nove TV razgovarali smo s Ivanom Petrović, jednom od najprepoznatljivijih i najiskusnijih novinarki na hrvatskoj medijskoj sceni.
Galerija
Tijekom gotovo triju desetljeća karijere, izvještavanja Ivane Petrović, analize i komentari oblikovali su način na koji publika razumije političke i društvene procese, ne samo u Hrvatskoj već i u regiji.
U ovom intervjuu osvrćemo se na njezin profesionalni put, najveće izazove, trenutke koji su obilježili njezin rad te pogled na budućnost novinarstva u vremenu brzih promjena.
Pogledaji ovo
No za početak, kad se osvrne unatrag i na početke karijere, što joj prvo padne na pamet?
''Kad se osvrnem na početke televizijske karijere, najprije mi padne na pamet kako smo bili pod strogom prismotrom naših mentorica i kako se nije moglo ući u središnje informativne emisije bez da su se dobro savladali postulati našega posla u koje se ubraja i izgrađeno profesionalno samopouzdanje i brzina. Te dvije kategorije su nerijetko presudne u ultimativnim trenutcima kojih je bilo mnogo i kojih je sve više."
Pogledaji ovo
Je li tada, na početku rada na Novoj TV, mogla zamisliti da će ondje ostati više od 20 godina, samo nešto manje od toga koliko Nova TV postoji s obzirom na to da ove godine slavi 25 godina? Kako su izgledali ti počeci?
''Dolazak na Novu TV je za mene bio neponovljivo profesionalno, ali i životno iskustvo. U tom trenutku nisam zamišljala ništa, ni koliko ću ostati ni gdje ću završiti. To je bilo u studenom 2004. godine, u vremenu koje baš i nije bilo poželjno za promjenu 'sigurnoga posla' nekom neizvjesnosti, kako se Nova u tom času percipirala. Poznavala sam vrlo malo ljudi, najbolje sam poznavala one koji su ranije radili sa mnom na HTV-u. Nakon par mjeseci razmišljanja o vlastitoj perspektivi uvidjela sam da je 'sigurnost' dosadna, da je doduše u njoj 'toplo, ali da i smrdi' i da mi to ne pruža više ništa te da treba imati i hrabrosti i samopouzdanja promijeniti posao i početi nešto novo. U početku, otprilike prvih 4-5 mjeseci me drmala kriza, najviše zbog skromnih produkcijskih mogućnosti i nedostatka arhive u našoj prastaroj redakciji u Vukovarskoj. Ali relativno brzo se to počelo popravljati, Uprava je počela ulagati i mi smo gledanost digli puno brže nego što smo planirali po vlastitim predikcijama i izračunima. Bili smo, što smo i danas – tim koji se brzo posloži, brzo smo uveli formu izvanrednih vijesti, što se ispostavilo da postaje naša prednost. Zapravo, što se skoka gledanosti tiče, imali smo dvije prijelomne točke. Smrt pape Ivana Pavla II., izbor pape Bendikta XVI. i smrt Slobodana Miloševića u haaškom zatvoru. Sve u svemu, bez obzira na moju profesionalnu prošlost i na početke, ja sam zaštitno lice Nove TV i to ću i ostati dok ne otiđem u mirovinu, a i nakon toga, vjerujem, će mi telefon zvoniti za poneki studijski komentar'', zaključila je sa smijehom Ivana.
Pogledaji ovo
Kako bi definirala svoj novinarski stil i što smatra svojim najvećim profesionalnim snagama?
''Rekla bih da je ležeran, pošto se uglavnom i bavim kompleksnijim temama, potrebno je to ispričati jednostavno i ležerno i rekla bih da to 'pali' s obzirom na reakcije različitih dobnih ili obrazovnih profila ljudi. Svojom 'snagom' smatram to što nikad ne komentiram ono što dobro ne razumijem, a prednost je i to što sam mnoge bitne procese gledala na licu mjesta i prilično izbliza. Na taj način se sve drugačije sagledava i drugačije izgleda nego kad se iz redakcije kompiliraju agencijske vijesti. Biti na licu mjesta znači formirati vlastiti stav i argumentirati ga. I to je neprocjenjivo. Ono što dobro ne razumijem, ako mi je zbog važnosti nezaobilazno u pregledu tjedna, pitam kolege ili stručnjake koji se time bave da mi objasne'', govori Ivana.
Pogledaji ovo
Je li se ikad susrela s pritiscima ili izazovima u izvještavanju i kako se nosila s njima?
''Ako mislite na pritiske politike – ne, nisam, a na njihove kritike koje dopiru do svakoga od nas se baš ne obazirem... Najveći presing je kad se nešto što je važno odvija u zadnji trenutak, neposredno prije početka Dnevnika u koji se trebam uključiti. Tada je brzina i bistrina misli presudna. Kao i trenutci koje čekamo, a ne znamo kad će se dogoditi – poput vatikanskog 'bijelog dima' ili nešto što se ne predviđa ni u zadnjim snovima, poput tragedije na haaškoj presudi za šestoricu Hrvata iz BiH''.
Pogledaji ovo
Koji je trenutak u njezinoj karijeri bio najemocionalniji, a koji možda najstresniji?
''To mi se pitanje često postavlja u intervjuima i nikad ne znam na njega precizno odgovoriti jer je previše toga bilo. Jednostavno, kad se nešto odvija, fokusirana sam na ono što se treba odraditi i što me čeka. Tada su isključene i emocije, i strah, i razmišljanja o stresu. Ono što u tim trenucima dominira glavom je kako sve to strukturirati i odraditi najbolje moguće. Ipak, emocije prorade naknadno, kad osvijestim da su trenuci u kojima sam sudjelovala bili povijesni. Tako je bilo sa svime. I s oslobađajućom presudom za Oluju, i s izborima papa, i s ulaskom u NATO savez, i s mnogim drugim događanjima, uključujući velike terorističke napade kad je isključiti strah vrlo bitno. Evo, kad me već pitate, rekla bih da je bila sreća uoči ulaska u EU, 1. srpnja 2013., da smo pokojni kolega Bago i ja bili večer prije na Trgu bana Jelačića na generalnoj probi. Kad sam čula na 'generalki' Domagoja Dorotića i zbor u izvedbi naše himne 'Lijepa naša domovino' došle su mi suze na oči. Vratio mi se u misli taj cijeli težak i mukotrpan proces pristupanja u kojem smo sustavno sudjelovali i mi, zapravo malobrojni novinari. Da nije bilo te generalne probe možda bi mi se to dogodilo i u samom izravnom prijenosu. Zbog toga sam i danas izrazito protiv pridruživanja bilo koje zemlje po kriteriju 'transakcijske' vanjske politike ili po kriteriju krpanja strateških greški iz prošlosti 'strateškim zakrpama' koje brzo pucaju i cijeloj EU jamče jedino probleme.''
Postoji li neko izvještavanje koje joj je posebno ostalo urezano u pamćenje – bilo zbog težine teme ili reakcija gledatelja?
''Mnogo njih mi je urezano u pamćenje, televizija je i dalje najmoćniji medij i mi primamo, i to svakodnevno, mnogo dobrih i loših reakcija i treba se znati s time nositi, od toga se distancirati i sebi osigurati povremeno 'pročišćenje' kako bi uz sve ostalo sačuvali i vlastito zdravlje.''
Zamolili smo je i da s nama podijeli neku anegdotu koja se nije prikazala u eteru, ali koja je njoj ostala neizbrisiva?
''Pa ima ih dosta, npr. kad sam bivšeg predsjednika Europske komisije Barosa dočekala ispred toaleta jer smo ga svi vrebali za izjavu. Ili, primjerice, kada sam zbog razgovora s redakcijom morala izaći iz biblioteke u Apostolskoj palači i kada sam se vratila unutra, audijencija je bila gotova. Svi su otišli, a odlazio je i papa Franjo – zatvara vrata za sobom, a ja vičem 'Sveti Oče, Sveti Oče'. On me čuo, vratio se i rekao 'Zakasnili ste, a?' I tako sam se sama s njim pozdravila. Pa kad smo snimatelj Mišo Maoduš i ja putovali u Bukurešt na samit Inicijative Tri mora i ofrlje na aerodromu u Beču na rasporedu polijetanja pročitali izlaz za Budimpeštu i došli tamo, a do zatvaranja gatea za Bukurešt još manje od 10 minuta. Tog 'relija' po aerodromu se često sjetim, stigli smo ne u zadnju minutu, već zadnju sekundu. Pa u Houstonu u Americi kad je došlo do cijele zbrke oko naših avionskih karata za povratak kući, kad su kolegi snimatelju Kristijanu Kišu uzeli putovnicu u zračnoj luci zbog provjere i nije ih bilo satima i jedva smo primili gotovinu za nove avionske karte za idući dan. Pa kad me u tom istom Houstonu taksist odveo na krivu adresu za javljanje uživo i kad mi je američki policajac nakon što je vidio koliko sam uspaničena, zaustavljao promet, naložio jednom čovjeku da izađe iz jednog jedinog taksija koji je naišao i taksistu naredio da me odveze gdje treba. Ma, bilo je toga dosta'', prisjetila se.
Jesu li joj se ikada dogodili gafovi u eteru? Kako ih je doživjela tada, a kako danas?
''U principu nisu do one žudnje za cigaretom u izravnom prijenosu sprovoda pape Franje koja je završila na TikToku, a potom sam vidjela da je na TikToku završila i moja konstatacija da sam se polila vodom za vrijeme specijala prvog kruga lokalnih izbora. Nevjerojatno je čime se ljudi bave i koje porive imaju. Ali sve skupa je to OK, meni čak i simpatično jer pokazuje da nismo neki ukočeni 'talking heads' u studiju koji nešto govore sa smrtno ozbiljnim izrazom lica, već ljudi kao i oni koji nas gledaju iz svojih dnevnih boravaka. I to su draži višesatnih izravnih prijenosa uživo koji uvijek nose mogućnost nekog 'uleta'. Dobro da nitko dosad nije rekao da mora na toalet'', našalila se Ivana na svoj račun.
Pogledaji ovo
Što je i danas, nakon toliko godina, motivira da radi ovaj posao s jednakim žarom?
''Intelektualna radoznalost'', kratko nam je rekla.
Što bi savjetovala mladim novinarima koji danas tek ulaze u svijet televizijskog novinarstva?
''Možda će zvučat razočaravajuće, ali vrijeme koje je stvaralo velike TV novinarke i novinare se primiče kraju. Da bi se u tome snašli i tu činjenicu pobili, mladim novinarima bih savjetovala da budu svoji, da se ne libe kazati ono što jasno vide pa bilo to i protiv nekog javno nametnutog narativa i da dosta rano odrede što je njihov fokus profesionalnog interesa, koje teme im stvaraju taj 'drive'", poručila je Ivana.
Kako je novinarstvo utjecalo na nju privatno? Je li joj teško održavati ravnotežu između privatnog i profesionalnog života?
''Nije, osobito kad imate razumijevanje partnera, obitelji i prijatelja.''
Koji bi trenutak izdvojila kao onaj na koji je najponosnija – onaj koji bi rado podijelila s najbližima?
''Pa ne znam… nekako se vodim činjenicom da se u našem poslu najgore umisliti da si 'faktor'. Pa recimo da sam na to najponosnija, ne umišljam si da sam 'faktor', 'velika faca'… Drage su mi i nagrade poput Zlatnog studija i Večernjakove ruže upravo stoga što o njima odlučuju gledatelji.''
Kako se opušta nakon zahtjevnih dana i iscrpljujućih izvještavanja?
''Na razne načine, najviše volim otići izvan Zagreba, u Zagorje ili u Žumberački kraj, nedjeljnu misu proslaviti u Krašiću, poslušati uvijek briljantnu propovijed mladog velečasnog Ivana Vučka, otkrivati po Žumberku i Zagorju lijepa mjesta, prekrasnu prirodu, male šarmantne gradove u koje me put nikad ne nanese, poput Ozlja.''
I za kraj, ima li neku poruku za gledatelje koji je vjerno prate svih ovih godina?
''Veseli me kad mi prilaze u gradu, na placu, u dućanu, u tramvaju... Poštujem ih beskrajno jer mi radimo za njih'', zaključila je Ivana.
Galerija
