Zagrebačka je kazališna publika imala priliku okusiti pravu teatralnu poslasticu. Gostovanje predstave “Michelangelo”, nastale u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i HNK Ivan pl. Zajca, u Zagrebačkom kazalištu mladih donijelo je dvosatni intelektualni i kazališni užitak, namijenjen odabranoj publici. Iskusnoj i znalačkoj, jer ova je predstava sve samo ne obična i sve samo ne populistička.
Premijerno izvedena prošlog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama, kazališna predstava „Michelangelo“ najnovija je adaptacija jednočinke Miroslava Krleže, ''Michelangelo Buonarroti“ iz ciklusa „Legende“ koja je nastala 1918. godine te pripada ekspresionističkoj fazi Krležina opusa. Umjesto klasične drame, zapravo dobivamo monološki dramski iskaz, kroz koji možemo naslutiti kako je ovo jedno od osobnijih Krležinih djela u kojem on razgovara sam sa sobom više no s publikom ili čitateljem.
Inteligentna kompozicija sjajnih kazališnih elemenata
Pogledaj i ovo
Drska i inteligentna, zabavna i mjestimično mučna, začudna – takvom bi se mogla opisati ova adaptacija koju potpisuju redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matthis.
Podijeljena u dva dijela, predstava oduševljava naglom promjenom pristupa. Rijetko se viđa sklonost takvom riziku u kazalištu. Prvi dio je mračna, mučna, trnovita pokora iscenirana kao srednjovjekovni labirint simbola i noćnih mora. Drugi dio je pak veseo, živahan, svjetovan, suvremen. Dijametralno suprotan prvom.
A prijelaz je nagao i neočekivan, taman kada gledatelj pomisli kako će se zamoriti nad tolikim odgonetavanjem značenja i uprezanjem moždanih vijuga, scena i glumci se transforimiraju u nešto iznimno poznato, domaće kazalištu, pa nastaje pirandelovska igra u kojoj Michelangelo, Papa, Bog i Sveta Marija postaju tek posvađani i zajedljivi glumci u predstavi koju postavlja redatelj na rubu živčanog sloma.
Više od zabave
Drugi dio esencija je prvog i obrnuto. Gotovo kao u pitanju „Što je bilo prije? Kokoš ili jaje?“. Tako i u ''Michelangelu'' moramo sagledati je li primarna ideja stvaranje predstave o slikanju Sikstinske kapele ili je primarno samo slikanje kao takvo?
Ovo kazališno uprizorenje odiše visokom razinom intelektualnosti. Dojmovi se moraju slegnuti, treba se promisliti pa da se stvori ukupan sud. Jedno je sigurno od samog početka – radi se o iznimno stilski i dramaturški mudro napravljenoj predstavi koja je istovremeno drska, jer direktno poručuje publici da ona nije bitna, kao i šarmantna.
U prvom dijelu Michelangelo, kojeg tumači Rakan Rushaidat, odbija završiti svoje remek-djelo, svod Sikstinske kapele, a u drugom dijelu redatelj odbija završiti svoje djelo, predstavu. Obojica se skrivaju od Boga/producenta, od suradnika, od sebe samih i to ne zbog prijezira prema drugima, već od temeljnog ljudskog straha – straha od odbacivanja. Odbacivanja naših životnih djela.
Scena koja oduševljava
Predstavom apsolutno dominira scena Igora Vasiljeva bez koje ovaj kazališni komad ne bi mogao tako dobro funkcionirati. Ogromna bijela konstrukcija podijeljena na dva kata i podrum reprezentiraju pakao, čistilište i raj. Nadrealni prizori, projekcije na platnu, ekstatičan ples, dinamična glazba i bogati kostimi srednjovjekovnog Pape, redovnika, Svete Marije itd, spajaju se u vrsnu kombinaciju koja gledatelja ostavlja pozitivno osupnutim. Grandioznost scene koja je iznimno izražena u prvom dijelu u drugom postaje potpuno nebitna, a sve se prebacuje na dinamiku među glumcima, dok je ona isprva nebitna.
Stalne mijene okosnica su ove predstave. Pa tako Rushaidat u drugom dijelu predstave postaje sporedan lik, a mjesto glavnog protagonista zauzima Jerko Marčić tumačeći redatelja u kazalištu oko kojega se svi ostali glumci vrte kao oko užarenog Sunca. Jer Redatelj je Bog kazališta.
Velika zasluga za sveukupni dojam pripada i Nikoli Nediću koji je u posljednjih deset minuta vrckavog, bezobraznog i beskrajno zabavnog monologa ovoj predstavi dao završni pečat i presudu da je ona – naprosto izvrsna.
Ukoliko se nađete u Rijeci, „Michelangelo“ je naša topla preporuka.
na instagramu
