Hrvatska kinematografija slovi za ogrezlu u diskurs o junaštvu hrvatskog naroda koji se uvijek borio protiv dušmanina različitih nacionalnih boja i religija. Nekritičnosti tog narativa, njegovom povijesnom revizionizmu i čestoj patetici - došao je kraj. Hrvatska je u „Dnevniku Diane Budisavljević“ napokon dobila bolan i iskren filmski prikaz vjerojatno najmračnije etape u povijesti Hrvata.
Galerija
Ovog je srpnja hrvatska filmska publika dobila dvije poslastice. Dva vrlo dugo očekivana filma, sa sjajnim glumačkim postavama, redateljima i zanimljivim temama koje ovaj narod u srce diraju i na noge podižu. Radi se naravno o „Generalu“ Antuna Vrdoljaka i „Dnevniku Diane Budisavljević“ redateljice Dane Budisavljević. Dva filma prožeta politikom, svaki potpuno drugačijeg stila i poruke.
Iako je „General“ svečano i dosta pompozno otvorio ovogodišnji Pula Film Festival, na kraju je završio u sjeni mnogo manje eksponiranog, a definitivno zanimljivijeg i važnijeg filma, publici relativno nepoznate redateljice Dane Budisavljević.
Kada se na proglašenju nagrada otkrilo da je upravo „Dnevnik Diane Budisavljević“ odnio sve najbitnije nagrade našeg najvažnijeg filmskog festivala – interes je planuo.
Što je to što je i publiku i kritiku u toj mjeri zaintrigiralo kod ovog vrsnog spoja dokumentarnog i igranog filma?
To što on progovara o priči za koju nitko nije čuo, a svi su trebali čuti.
Junačko djelo, tj. višegodišnja akcija buržujke i supruge slavnog liječnika, Diane Budisavljević, spasila je više od 10.000 srpske djece iz koncentracijskih logora uspostavljenih pod hrvatskom vlašću tijekom Nezavisne Države Hrvatske.
Organizacija, hrabrost, strpljenje i požrtvovnost potrebni za provođenje tog čina humanosti u djelo nevjerojatni su, pa ipak, za dnevnik te neznane junakinje nije se čulo iako je objavljen i dostupan javnosti. Socijalističke vlasti Dianu Budisavljević nisu propagirale kao junakinju jer je bila buržujka, a nije ni bila u NOB-u, čime automatski nije mogla biti prikazana kao narodna heroina.
A bila je heroina. I to ovaj film sjajno prikazuje.
Suptilna režija, fantastična crno-bijela fotografija i dirljive ispovijesti takozvane „Dianine djece“ čine ovaj film vrijednim pogledati više puta. Bez nepotrebnog stiliziranja i romantiziranja, film prati ratne godine 1941.-1945., od početka do kraja Dianine akcije spašavanje tisuća nevine djece.
Ambijentalna glazba, jasan stil i nepristranost filma dodatno su oplemenjeni odličnom glumačkom izvedbom velike Alme Price. Suptilan je to i dirljiv portret žene o kojoj se malo zna, a trebalo bi se znati mnogo.
Iako se u filmu prikazuju jezovite, i rijetko viđene, arhivske snimke ustaškog režima u Hrvatskoj i svih njegovih opačina, poruka filma nije politička već je ljudska, humana. Priča Diane Budisavljević je priča o ženi koja se možda nije išla boriti po šumama i gorama, ali je na svoj način dala ogroman obol borbi protiv režima NDH-a.
Gledatelj koji imalo poznaje hrvatsku kinematografiju naprosto će se šokirati gledajući taj film i misleći kako je još do prije par godina bilo gotovo nezamislivo da bi se ovako oštro iskazivanje istine i prozivanje jednog političkog sistema iz naše prošlosti prikazalo u Areni u Puli. Pa ipak, eto, sada možemo u tišini kinodvorana u nijemom užasu gledati prizore iz povijesti Hrvatske, koje bi mnogi voljeli zataškati.
Iako mnogi misle kako je „Dnevnik Diane Budisavljević“ kritičan isključivo prema ustaškom režimu – prevarili bi se. Ovaj film je slika vremena, filmski prikaz jednog tragičnog dnevnika u kojem su se imena djece zamjenjivala brojevima koja su im dana jer ih je trebalo istrijebiti. Iako je direktno kritičan prema NDH, ne štedi se ni vlast koja je došla nakon ustaške.
Nevjerojatan film koji je hrvatska publika dugo čekala i napokon dobila. Ako ne uhvatite jednu od ljetnih projekcija, definitivno platite ulaznicu za kino i pogledajte ovaj film. Toliko vrijedniji od filmova hrvatske produkcije na koje smo navikli...
