Sinoć se košarkaški svijet još jednom naklonio Draženu Petroviću. Osim dobre košarke, večer punu emocija obilježili su i smijeh i suze. Tko je od Draženovih suigrača ZAplakao, što bi danas radio da je s nama te kakav je bio izvan terena, doznao je naš Saša Knežić.
Već 31 godinu, otkad ga nema, svatko iznosi neke svoje doživljaje košarkaskog Mozarta. Zajedničko svima je da - nedostaje.
''Mi koji smo ga dobro znali, nama on fali kao osoba i prijatelj. Sve ostalo više nije ni važno, košarka nije toliko važna, ali nama on fali kao čovjek i prijatelj, da se možemo naći na nekim stvarima koje nisu ovo što je večeras bilo nego neke obične, normalne stvari u kojima se možemo ispričati, ismijati, podsjetiti na stare dane, mi to ponekad napravimo, ali šteta bez njega'', priča Toni Kukoč.
Franjo Arapović nije mogao sakriti suze, nakon što se na okupljanju srebrnih olimpijaca iz Barcelone ukazao Dražen, stvoren pomoću umjetne iteligencije.
''To su emocije u meni uvijek, ja sam imao tu sreću da mi je dao Bog da živim s njim, ne samo igram. Mi smo živili zajedno 10 sati dnevno. Normalno da su to emocije koje teško možemo pokazati. Pošto znam da nas on gleda, ja sam siguran da on gleda i smije se onim svojim zaraznim smijehom, i on je ovo, jedan veliki pozdrav sa zemlje njemu gore i mislim da je oduševljen'', priča Frano Arapović.
Oduševljeni atmosferom u dvorani s više od 15 000 gledatelja, bili su i brojni uzvanici.
I da bi mogli otići u NBA, najjaču svjetsku košarkasku ligu, u čemu je Dražen bio jedan od pionira. A možemo samo zamisliti kako je to izgledalo 90-ih godina prošlog stoljeća, kada danas dva trenutačno najbolja svjetska igrača imaju ovakav tretman.
Pokušali smo saznati iz prve ruke, no Luki Dončiću je klub navodno zabranio davanje izjava.
Za opstanak ondje trebalo je imati potrebnu dozu drskosti, kakvu je Dražen imao, smatra bivši NBA igrač i Draženov suigrač iz reprezentacije Žan Tabak.
Od dojma sinoćnje utakmice, k sebi će još dugo, dugo dolaziti Draženova obitelj.
''Teško je, jednu stvar znam da bi napravio, a to je, završio bi pravni fakultet'', otkrio je Aco.
''Dvije godine je dao redovno, onda je otišao u Real, fizički nije bio tu'', dodala je Biserka.
O Draženovim radnim navikama svjedoči i Dubravko Šimenc, koji ga je, jutro nakon olimpijskog finala u Seulu 1988. godine, sreo u liftu s košarkaškom loptom.
Boban Marjanović je prošao kroz nekoliko NBA klubova, a s obzirom na visinu od 2 metra i 24 centimetra, centarska pozicija mu je bila suđena. No, htio je više.
''Poslije smo moju igru updeatali, tako da i ja malo driblam loptu, malo da i ja budem Dražen. I, jel ide? Slabo. Nije to to. Ali trudim se''.
Baš kao što se Dražen trudio pomagati ljudima.
''On bi bio humanitarac. On je toliko ljude volio, da pomogne ljudima. Mi ne znamo niti smo u javnost davali koliko je on ljudima pomogao, nekom za put, za operaciju dok je bio u Americi. On je želio usrećiti čovjeka. U njegovim kostima je bila ljubav prema čovjeku. To je njegova najveća medalja'', zaključila je Biserka.
Što dodati, osim, hvala, Kapetane!
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
na instagramu
