Nakon prvog objavljenog putopisa – ''Himalajski dnevnik'', glazbenik Hrvoje Rupčić postao je omiljeno štivo zaljubljenika u taj žanr. Uslijedila je knjiga ''U zemlji plementih ljudi'', odnosno putopis po Iranu, koji ga je potaknuo da nastavi istraživati zemlje drevne Perzije i ići putevima Turkestana. Prošao ih je motorom, sa svojom suprugom Ivanom.
12 država, 15 tisuća kilometara. Otprilike 400 kilometara dnevno. Sve u 38 dana. Hrvoje Rupčić počeo je još jednu putopisnu avanturu, a onda je pretočio u knjigu. ''Putešestvije po Turkestanu'' njegova su motoristička pustolovina s puta svile.
''Staroperzijski naziv za zemlju turkijskih naroda odnosno on je istovjetan središnji Aziji današnjoj ili mjesto koje se često nazivaju stanovi Kazahstan Kirgistan Tadžikistan Uzbekistan inače taj stan je perzijski nastavak za dom domovina'', priča Hrvoje.
Svojim zapisima prenosi stepe i pustinje, surovu prirodu i turbulentni Kavkaz. Planine Pamir ne smiju se zaobići. Jedne su od najnepristupačnijih mjesta na svijetu. Put je to koji počinje u Kirgistanu i završava u Tadžikistanu.
''Najviša cesta na svijetu koja prelazi preko 4.600 m visine i prolazite preko planinskih masiva, dakle kao da ste na Marsu, svih mogućih boja - zelena plava žuta crvena, golo, golo. Nema ničega, nema ptice nema vlate trave,a 1.500 km nije taj pamerski autoput nama je trebalo pet dana da prođemo preko njega i na tih 1.500 km postoje samo dva naselja
Granicu između Afganistana, Tadžikistana i Uzbekistana djelomično tvori rijeka Amu-Darja. Savršeno mjesto za odmor prije ulaska u Uzbekistan.
Iako su ove zemlje za nas omeđene osjećajem nesigurnosti, nepoznavanja i udaljenosti, Hrvoje otkriva kako ja lako otvoriti se i zbližiti s ljudima:
''I inače to su mi to dijelovi svijeta gdje gostoprimstvo apsolutna prva i osnovna stvar, dakle vadi se sve što imaju i nemaju i ponašaju se kao da su najveći bogataši, a sutra neće imati šta za jesti, a pa između ostalog su nas pozvali i na svoju svadbu nahranili napili, nisu nas puštali nigdje napunili nam bisage pune hrane i tako dalje tek tad smo mogli otići'', priča.
Osim spomenutog gostoprimstva, osmjeha ili pak briga koje su svima poznate na ovaj ili onaj način, Hrvoje najviše pamti lica:
''U Kazahstanu recimo većina stanovnika je nešto što bi mi poistovjetili sa Mongolima, recimo tako nešto a u Kirgistanu su već više fizionomije koje sam planinske pošto je toplanski kraj koje sam znao viđati u Nepalu i onda jedno čudno dođete u Tadžikistan i odjednom kao smo bili od doma kao da smo došli u Hrvatsku, dakle potpuno evropska fizionomija lica'', priča.