Vedrana Rudan u novoj kolumni otvoreno piše o borbi s bolešću i, kroz emotivne trenutke s djecom, propituje smisao majčinstva.
Književnica i kolumnistica Vedrana Rudan u posljednje vrijeme rjeđe se javlja na svom blogu, pa je njezin novi tekst pod naslovom "Imati djecu... nemati djecu..." izazvao velik interes čitatelja.
Autorica, koja se već dulje vrijeme bori s teškom bolešću, u kolumni otvoreno progovara o svakodnevici obilježenoj odlascima u bolnicu i suočavanjem s vlastitom prolaznošću. U takvim trenucima posebnu težinu dobiva odnos s djecom, koji opisuje kroz osobne i intimne prizore.
Uz promišljanja o tome kako javnost često njezine tekstove doživljava kao osobne ispovijesti, dotiče se i vlastitog majčinstva, ne skrivajući pritom ironiju i gorčinu koje su obilježile dio njezina pisanja. U jednom dijelu kolumne bez zadrške opisuje i svoje zdravstveno stanje.
Pogledaji ovo
"Teško sam bolesna. Češće sam u bolnici nego doma. Umirem od raka, sporo ide. Pred dva dana bili su sa mnom u bolnici. Na smjene. Kći mi je osvježavala tijelo i usta tankom krpom. Prepričavala sam joj priče iz zajedničkog djetinjstva. Slušala me, smijala se i pravila kao da ih prvi put čuje. Iz torbe je izvukla turpiju za nokte, uzela moj dlan u svoj, da mi budeš lijepa, mama.
Došao je sin. Donio mi je knjigu koju smo dugo čekali i kutiju Kraš Dražeje, lakše ćeš zaspati. Nakon desetak minuta navukao mi je komad paste na četkicu i pomogao mi da u krevetu operem zube. Poljubio mi je gornju stranu desnog dlana, laku noć, mama.
Sinoć sam izašla iz bolnice. Možda sam već napisala. Dan je veseo i žut. Lijepo je biti doma i kad si nepokretan i kad nikako da izračunaš je li već vrijeme za smrt. Stiže kći u goste s novim psom. Raduje me naša Kokošica. U velikoj torbi hrpa mirišljave, popeglane robe. Uvaljujem nos u nju. Ne mogu podnijeti bolnički miris. Za ručak će mi spremiti lignje na žaru.
Pogledaji ovo
Izležavam se na kauču na terasi dok me ubija ili čini živom miris mora. Lemmy me gleda iz kartonske kutije. U dvorište ulazi sin. Za mene je ispekao najbolje palačinke na svijetu po receptu moje stare. Ne znam ga. Zaboravljam. U pozadini muž sprema sve što meni treba za raskošan ručak. Jednu lignju, komadić kruha i pola palačinke", opisuje Vedrana u kolumni te za kraj poručuje:
"Djeca odlaze svojim kućama. 'Bokić', dobacuje mi kći. Sin mi veselo maše krpom za pranje suđa. Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati djecu? Nemati djecu?"
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/11 >>
Pogledaji ovu galeriju
Pogledaji ovo
