Nova kolumna Ivane Banfić progovorila je o modernom roditeljstvu.
Pogledaj i ovo
Pitanja poput, da li sam dovoljno dobra mama? Da li kvalitetno provodim vrijeme sa svojim djetetom? Imam li uopće vremena s obzirom na sve životne okolnosti i obaveze koje nam nameće moderno društvo? Kako sve to uskladiti i pritom još imati vremena za sebe?
Sve su to pitanja koja si podstavljam, kao i većina roditelja koji imaju djecu. Nekako sve to ide svojim tokom u ovom ludom vremenu u kojem živimo. Poznati scenarij je: Neka djeca su u vrtiću skoro do šesta sati poslijepodne ili su u dnevnim boravcima nakon škole, jer su roditelji zaposleni i rade i prekovremena do kojeg bi trebali, ostaju u uredima. Pokupe djecu, voze ih na neke aktivnosti, što je lijepo i potrebno, i zapravo ostane im vrlo malo vremena poigrati se i razgovarati, naravno jer nakon svega dan ima samo 24 sata.
Djeca uglavnom provode dosta vremena uz televiziju ili igraju igrice na tabletima ili mobitelima. I tako iz dana u dan do vikenda, koji nam ostaje da bi pospremili i nešto napravili u kućanstvu, ako je lijepo vrijeme ode se i na neki izlet. Totalno neko nehumano vrijeme u kojem smo se našli. Djeca naravno traže svoje i treba ima pažnja, ako je ne dobiju od strane roditelja koji su nakon radnog dana totalno umorni i iscrpljeni, što je normalno, jer smo ipak samo ljudi, a ne roboti, djeca traže bijeg i odlaze u virtualni svijet. Gdje je sve moguće i tamo pronalaze utjehu.
Nedavno mi je moj sin rekao da mu je najdraže gledati crtiće i igrati igrice, bolje od odlaska na neki izlet ili boravak u prirodi. Makar se mi trudili da idemo na izlete u prirodu i da organiziramo neko kvalitetno druženje s drugom djecom, njegovim vršnjacima. Oni se poigraju jedno sat vremena maksimalno. I nakon toga svi počnu kukati kako im je dosadno i da li im mogu staviti neki crtić, jer oni ne znaju što bi sa samima sobom.
Iskreno, ja ne razumijem ovo vrijeme koliko god se trudila biti u korak s njim. Ne branim svom sinu da gleda crtiće i da igra igrice, ali se trudimo i suprug i ja da se to svede na neki minimum, ne više od sat vremena dnevno. I pali. U početku je bilo pobune s njegove strane i nije znao kud bi se metnuo i što da radi u svojoj sobi punoj igračaka - nema čega nema. I malo pomalo je pronašao neki interes za sebe, lovio je muhe, ulovio je neki dan žabu i donio je u staklenci, počeo je igrati košarku, sam od sebe je uzeo metlu i krpu i počeo čistiti po kući, igrao se da ima agenciju za čišćenje.
Nekako se ta kreativnost vratila, tako da su se naše mjere isplatile već sada. Mislim da pretjerano buljenje u televiziju i kompjuter zatupljuje centar za kreativnost. A djeca razvijaju snalažljivost i kreativnost upravo kroz igru. Zapravo sve je igra, zar se mi odrasli isto ne igramo? To nam čini dobro, kroz maštu i igru dolazimo do ispunjenja nekih svojih snova, razvijamo poslove, smišljamo strategije.. Isto je i s djecom. Njima je to još potrebnije. Igrajte se sa svojom djecom ma kako bili umorni, isplatit će vam se, svi dobivaju.
Pročitajte i ostale kolumne Ivane Banfić.
