Aljoša Šerić, frontmen i autor Pavela, otkrio nam je kako provodi dane kao, odnedavno, profesionalni glazbenik u izolaciji.
Vaše i naše omiljene glazbenike još neko vrijeme nećemo gledati uživo, na pozornicama klubova, dvorana, festivala i stadiona. Zato vas HDS ZAMP u novoj rubrici "Selfie iz sobe" vodi u njihovu svakodnevicu u kojoj, uz pridržavanje uputa Civilne zaštite, rade na nekim novim pjesmama i albumima za dane koji slijede.
Pogledaj i ovo
Aljoša Šerić, frontmen i autor Pavela, otkrio nam je kako provodi dane kao, odnedavno, profesionalni glazbenik u izolaciji...
U izolaciji smo sada već više od mjesec dana. Kako izgleda tvoja svakodnevica? Ima li tu mjesta za kreativu, radiš li na novim pjesmama?
S obzirom na to da se supruga Tonka morala vratiti na posao, doma sam s malenom. Složili smo sve moguće puzzle, pročitali sve priče, odgledali sve crtiće. Tonka ostavi recept, ja skuham. Poslije ručka mala i ja gledamo "Grand designs", sjajnu britansku seriju o arhitekturi, pa dok maštam o vlastitoj kući s vrhunskim studijem u prizemlju, Luna zaspi. Eventualno popodne, kad se Tonka vrati, odem u svoj mali, ne "grand design", kućni studio i radim na nekim starim demo pjesmama. Još ništa novo nisam napisao. U nevjerici sam oko ove nove stvarnosti i ne vidim smisao u pisanju klasičnih pjesama "volio sam te, ti mene nisi i nećeš".
Pjesma "Ne daj na nas" sa Zagrebačkog festivala i dalje je pri vrhovima top-lista. Je li ti žao što trenutačno niste u mogućnosti kapitalizirati njezin uspjeh na radijskim postajama?
Nemam pojma, kapitaliziranje uspjeha pjesme ionako je iluzorna kategorija u nas. OK, bilo bi nešto koncerata svakako, prije ove kolektivne noćne more dogovarali smo jedan lijepi lipanjski u Zagrebu, već je bilo nekoliko poziva za ljeto. Ja sam zapravo OK, imam strpljenja, nije mi veliki problem biti izoliran, makar se nadam da će se do ljeta stvari polako početi vraćati u normalu.
Pratiš li online streamove svojih kolega? Što misliš o tom sadržaju, je li te se koji posebno dojmio? Planira li možda Pavel nešto slično?
Meni je to dosadno. Tonka i ja smo snimili nekoliko intervjua i nekoliko refrena, pokušali smo gledati i onaj “Stay at home” event Lady Gage, ali nakon desete kućne izvedbe mi se spava. Okljaštrene verzije lošeg zvuka i loše slike samo me podsjećaju na to da nemamo "prave stvari", da nismo u mogućnosti otići na normalan koncert. Dakle, te sobne produkcije me čine tužnijim, pa ih izbjegavam, iako shvaćam kolege koji su u tom načinu izražavanja našli jedini ispušni ventil za kreaciju.
Kako bi u ovom trenutku prosječnom građaninu objasnio važnost sustava kolektivne zaštite prava, u situaciji bez koncerata i koncertnih turneja?
S obzirom na to da sam u veljači dao otkaz, otvorio paušalni obrt i posvetio se samo glazbi, moje objašnjenje ili mišljenje očito nema nikakvu podlogu ni važnost. Bez obzira na to, da nema sustava kolektivne zaštite i prihoda od autorskih prava, kakvi god oni bili nakon ove krize, ne znam od čega bih živio. Odnosno znam, od ženine plaće. To je trenutačno jedini izvor prihoda za glazbenike. Mislim na tantijeme, ne na ženinu plaću.
Kako je, po tvom, mišljenju reagirala domaća industrija prema svojim članovima na ovu krizu? Na koji način pak vlada i EU mogu pomoći glazbenoj industriji?
Trude se, zaista, postoje fondovi za pomoć najugroženijima, makar smatram kako HDS, HGU i HDU moraju zajednički izlaziti s inicijativama prema Vladi. Samo usuglašeni, na istom frontu možemo postići nešto jer ako politika ne izađe ususret izvođačima, promotorima i klubovima, predviđam muklu tišinu još dugo nakon što prođe korona. Znam da je rezoniranje mnogih da u slučaju krize treba štedjeti na kulturi jer se, eto, bez glazbe može, nije nužna za preživljavanje, ali pametniji od mene rekli su: ako nemamo umjetnosti, zašto onda uopće živimo?!
Što si naučio o sebi u ovom periodu izolacije? Koje poruke svi skupa možemo izvući?
Naučio sam kako ipak nisam toliki mizantrop kao što sam mislio. Nedostaju mi gužve i buka zagrebačkog centra, nedostaju mi, kao i svima, zagrljaji obitelji i bliskih prijatelja, nedostaje mi sedirani osjećaj ugode i sigurnosti kad nakon četvrtog gemišta zavaljen za stolom promatraš djecu i prijatelje na okupu. Pouka je vječna i uvijek ista: carpe diem, bratko, sutra te možda nema.
Što prvo planiraš napraviti "po izlasku"?
Izljubiti majku i oca i lijepo se, pošteno i temeljito zapiti s prijateljima.
1/4 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
