Najbolji mladi glumac Europe, glumac koji je osvojio regiju - samo su neki od opisa koji često stoje uz ime Milana Marića. Hrvatska publika zavoljela ga je u filmu Toma, a sada ga ima priliku gledati i u hit predstavi Hotel 88. No tko je on kada se ugase svjetla reflektora te kako gleda na svoj uspjeh, ispričao je Jeleni Prpoš za In magazin.
Gledati se na ekranu, za Milana Marića uvijek je iznova čudan i pomalo neugodan osjećaj. Dvije su to, kaže, potpuno drugačije osobe. Samopouzdan junak s kazališnih dasaka ili filmskog platna vrlo lako, kada se svjetla pozornice ugase, postaje mladić iz susjedstva koji tek otkriva tko je zapravo.
''Ja se još uvijek to pitam. Ne volim pričati o toj svojoj strani. ja nisam ekstrovert, nego introvert. Na sceni kad sam u kazalištu, imam okvir u kojem funkcioniram i to volim, tu razmjenu. A van toga, kad bih mogao ući u prostoriju da me nitko ne vidi, to bi bilo idealno'', zaključio je Milan.
No njegovo lice itekako je traženo u svijetu filma i kazališta. Na Berlinskom filmskom festivalu proglašen je i najboljim mladim glumcem Europe, a hrvatska publika posebno ga je zavoljela u filmu Toma.
Ni on, kaže, nije znao što jedan film i uloga mogu donijeti. Koliko toga promijeniti, koliko ljudi dotaknuti, koliko ih zbližiti. Rado se sjeća premijere na Sarajevo film festivalu, kada je sve intervjue dogovorio baš u vrijeme projekcije filma, u strahu od reakcija publike. Bila su to, kaže, najduža dva sata u njegovu životu.
''Kad smo izašli na scenu da se poklonimo, i stvarno sam imao rolerkoster emocija, od histerije, do toga da bih nestao, svakog u publici zagrlio. Bilo je jako lijepo'', prisjetio se Milan.
Iako ne nalikuje na Tomu Zdravkovića, a nije najbolji ni u vokalnim izvedbama, redatelj filma Dragan Bjelogrlić za Milana se odlučio jer je, kako kaže, najbolji srpski glumac. Glumac koji može iznijeti sve žanrove i likove, a tako i one pomalo komične. Baš kao u popularnoj predstavi Hotel 88.
Predstava prati dva para na bračnom putovanju, čije se sudbine višestruko isprepliću.
Mjesto radnje ove predstave glumce je i potaknulo na to da je počnu izvoditi baš u hotelima. Igraju je već pet godina, a interes publike ne jenjava.
''Imamo ljude koji su pogledali po 20 puta predstavu i znaju tekst prije nas, a mi je kao ekipa obožavamo, i kad smo umorni, tužni, predstava nas digne'', govore glumci.
No s uspjehom treba biti oprezan. Točnije, treba biti svjestan kako je on proizvod rada i truda te se ne događa po rođenju. Treba ga njegovati, ma gdje god ga živjeli.
''Ja sam siguran nekako da ovi naši prostori imaju sve što je potrebno, samo kad bi malo bili pametniji. To tako skromno sad kažem'', dodao je Milan.
U glumu se zaljubio još kao dječak.
''Ja sam mislio da ću se ja baviti sportom. Uopće gluma nije bila ... i braća i otac su sportu naginjali. Ja sam i trenirao dosta i u školi je bila škola glume, otišao sam u omladinsko pozorište i tu sam prelomio, sport je otišao u zaborav'', priča glumac.
Još jedna uloga u kojoj se ovaj glumac nedavno našao bila je ona voditeljska. Na izboru za srpsku pjesmu za Euroviziju, iskoristio je svojih pet minuta, kaže, i odaslao poruku nenasilja.
''Ako ti kad se okreneš i vidš da je u redu, super, blago tebi. Ne radi nešto na silu, ali kad se okreneš i vidiš da masa stvari ne valja, onda iskoristi mini prostor koji imaš i kaži ljudima makar da vidiš da nešto ne valja'', zaključio je.
U šutnji, nasilje i netolerancija na različitost samo još više rastu i dobivaju krila, a to nije svijet kakav trebamo živjeti.