Njima je glazba sve, no samo u duhovnoj pronalaze mir. One su tri glazbeno potkovane dame koje vjeruju da "Tko pjeva, dvostruko moli". Kako izgleda kad spojite prijateljstvo, vjeru i umjetnost, otkriva ova priča.
''Meni je vjera sve'', otkriva Martina.
''Kad čovjek nešto tako spozna, ne može natrag'', dodala je Iva.
''To je jednostavno način mog života'', složila se Mateja.
Spajajući dvije svoje velike ljubavi, glazbu i vjeru, ove dame okupljene u sastav Amorose, uživaju život. Vesele se i zahvaljuju na talentu koji imaju, a nakon osam godina pjevanja duhovne glazbe, imaju i svoj prvi album. Gdje god zoveš.
''Taj tekst je bio tekst mojeg osobnog preobraćenja i kroz taj tekst je meni Gospodin progovorio. Nama je jako poseban jer u njega je utkano puno naših priča i života. Taj cijeli album je naša pjevna molitva. Svaka ta pjesma je kao stanica na tom hodu'', otkrivaju djevojke.
Hodu koji još vedrijim čini njihovo prijateljstvo. Spojili su ih slični interesi, ljubavi, a s godinama to zajedništvo samo raste.
''Toliko vremena provodimo skupa da je stvarno prava misterija da nema svađa, prepirke, stvarno dobro funkcioniramo. Zaista mogu reći da to nisu samo moje prijateljice već i sestre'', govore jedne o drugima.
Zajedno dijele dobro i zlo, a njihovu snažnu vezu neraskidivom čini i glazba.
''Nema ljepšeg nego kad taj poziv i talent koji nam je Gospodin dao, da ga vraćamo Njemu i slavimo ga kroz taj talent'', objašnjavaju.
A daju ga i svojim radom u glazbenim školama. Iako je logično da su one te koje su ponosne na uspjehe svojih učenika, ni obostrane potpore ne nedostaje.
''Počeli su slušati duhovnu glazbu, što mi je kao profesoru drago. Mnogi od njih dolaze na naše koncerte, podržavaju nas. Trudimo se biti tranzistori za božju struju, milost kroz te pjesme, da dotičemo srca drugih ljudi'', objasnile su.
A njih 55 tisuća s Amorosama i ostalim zaljubljenicima u duhovnu glazbu pjevalo je uglas na koncertu Progledaj srcem prošlog lipnja. Martina, Mateja i Iva svjedoče popularizaciji te vrste glazbe. Smatraju kako su ljudi zasićeni ispraznošću te su u potrazi za pravim smislom.
''Maksimir je jedan dan koji nikad u životu neću zaboraviti. Bilo je prekrasno slaviti Gospodina s tolikim brojem ljudi. U srcu nam je bila jedina želja da i oni Njega upoznaju'', poručile su.
Ove dame vole i ostale glazbene žanrove, no samo je osjećaj dok pjevaju duhovnu glazbu neopisiv, a život bez nje bio bi im, kažu, naprosto prazan.