Silvia Monti bila je jedno od upečatljivih lica talijanske kinematografije, no njezina životna priča krenula je neočekivanim putem kada je na vrhuncu popularnosti odlučila napustiti glumu i život pod svjetlima reflektora.
Talijanska glumica Silvia Monti, jedno od prepoznatljivih lica europskog filma s kraja 1960-ih i početka 1970-ih, preminula je 11. kolovoza u Luganu nakon bolesti. Imala je 80 godina. Posljednje godine provela je upravo u tom švicarskom gradu, daleko od svijeta filma kojem je nekoć pripadala.
Njezina životna priča neobična je upravo zato što je iz svijeta slavnih otišla svojom voljom. U samo nekoliko godina pojavila se u filmovima nekih od najpoznatijih europskih redatelja, stekla popularnost, a potom se povukla dok je njezina karijera još bila u usponu.
Rođena je kao Silvia Cornacchia 23. siječnja 1946. u Bassanu del Grappi, u talijanskoj pokrajini Vicenza. Na velikom platnu pojavila se 1969. u filmu ''Fräulein Doktor'' redatelja Alberta Lattuade, u kojem je tumačila Margaritu.
Iste godine uslijedili su filmovi ''Metti, una sera a cena'' Giuseppea Patronija Griffija, ''Il cervello'' (''Mozak'') Gérarda Ouryja te ''Sai cosa faceva Stalin alle donne?'' Maurizija Liveranija. U vrlo kratkom razdoblju Monti je tako od početnice stigla do glumice koja je radila s nekima od značajnih imena tadašnje europske kinematografije.
Početkom sedamdesetih njezina filmografija brzo se širila. Godine 1971. glumila je u psihološkom trileru ''Una lucertola con la pelle di donna'' Lucija Fulcija, a iste godine pojavila se i u filmu ''Giornata nera per l'ariete'' Luigija Bazzonija.
Jednu od najzapaženijih uloga ostvarila je 1974. u filmu ''Finché c'è guerra c'è speranza'', koji je režirao i u kojem je glavnu ulogu igrao legendarni Alberto Sordi. Monti je glumila Silviju, suprugu njegova lika Pietra Chiocce, trgovca oružjem čiji posao obitelji omogućuje luksuzan život.
No upravo kada je mogla nastaviti graditi status filmske zvijezde, Monti je napravila potez koji je obilježio ostatak njezina života – napustila je glumu.
Nije nastavila nizati uloge niti je pokušavala pod svaku cijenu ostati pred kamerama. Umjesto toga povukla se iz javnog života dok je još bila popularna i okrenula se privatnosti.
Pogledaji ovo
Bila je udana za venecijanskog grofa Luigija Donà dalle Rosea, s kojim je dobila dvoje djece, Leonarda i Unu. Par se razveo 1994. godine.
Tri godine poslije započelo je novo poglavlje njezina života. 10. srpnja 1997. udala se za poznatog talijanskog poduzetnika Carla De Benedettija. Građansko vjenčanje održano je u Torinu, a Monti se s De Benedettijem poslije preselila u Lugano.
Ondje je provela i posljednje godine života, daleko od filmskih setova i reflektora koji su obilježili njezinu mladost.
Silvia Monti iza sebe nije ostavila filmografiju dugu nekoliko desetljeća, nego nešto mnogo neobičnije – kratku, ali intenzivnu karijeru tijekom koje je stigla raditi s velikim imenima europskog filma, a zatim sama odlučila zatvoriti vrata svijeta koji ju je učinio poznatom.
Pogledaji ovo
U vremenu u kojem se slava često pokušava produžiti što je dulje moguće, njezina životna priča ostala je gotovo suprotna: stigla je do velikog platna, postala poznata, a onda odabrala život izvan reflektora.
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/19 >>
Pogledaji ovu galeriju
