Marija Klanac dio je glumačke postave u novoj seriji Nove TV ''U dobru i zlu''.
Galerija
Nova TV nastavlja svoju misiju pomicanja granica TV zabave, a sudeći prema sjajnoj produkcijskoj ekipi i glumačkoj postavi koju je okupila, ove jeseni očekuje nas emotivna priča koja će zasigurno zaintrigirati mnogobrojnu publiku.
Marija Klanac dio je te priče, a nama je otkrila ponešto o svojoj ulozi u novoj seriji ''U dobru i zlu''.
U seriji tumači Unu Praljak. Koliko je bilo zabavno ili izazovno utjeloviti tu ulogu, opišite nam svoj lik.
''Jako mi se sviđa što tumačim lik Une Praljak, koja je poprilično različita od mene, te mi je utoliko izazovnije i zabavnije. Una je mlada cura koja prolazi kroz, ja bih rekla tranzitni period u životu kroz koji smo svi prošli prije ili kasnije - kada se tražimo nakon fakulteta, a prolazi i kroz klasične ljubavne probleme tog uzrasta. A za ostalo ćete ipak morati pogledati seriju.''
Ima li Marija sličnosti s Unom?
''Rekla bih da u svakoj ulozi koju glumac igra mora ubaciti i malo sebe, tako da će unutar Une sigurno biti i Marije. Trudim se Unu oživjeti svojim iskustvima iz života, na primjer kako Marija reagira kada je zaljubljena, kako kada je zbunjena, i time obojiti Unu da bude što realnija.''
Kakva je atmosfera na snimanju serije? S kim je najviše kliknula?
''Atmosfera je jako dobra. Okupljena je odlična ekipa glumaca, ali i cijele ekipe koju ne vidite iza kamere. Zasad sam najviše snimala s Tanjom Smoje, Katarinom Baban, Mirnom Medaković, Enesom Vejzovićem, Ammarom Mešićem i Tomom Medvešekom, tako da sam s njima i najviše kliknula. U svakom smislu, smijeha nam ne manjka na setu.''
Može li nam reći nešto više o svojim glumačkim počecima? Što ju je inspiriralo da se bavi glumom?
''Često razmišljam kad je bio taj trenutak kada sam se zarazila glumom i ne mogu ga pronaći u sjećanjima. Znam samo da je ideja o tome da jednog dana postanem glumica oduvijek prisutna, to mogu potvrditi svi koji me poznaju odmalena. Meni je zanimljiva priča da sam prošle godine sa svojom obitelji pregledavala snimke sa starih kazeta i gledajući sebe s dvije-tri godine vidim da sam imala veliku potrebu glumatati ispred te kamere, kojom su mama i tata sačuvali divne trenutke sestrina i moga djetinjstva. Dok gledam malu Mariju, vidim kako ima potrebu biti u centru pozornosti čak i kada nije njezinih pet minuta, kao recimo na koncertu u crkvi gdje mi je sestra nastupala. Mama je, naravno, snimala sestru onim starim kamerama i dobro poznatim zoomom tih kamera, i onda u jednom trenutku u kadar ulazi moje oko, pa moja glava i onda se vidim cijela ja koja počinjem plesati ispred kamere, radim zvijezde i zabavljam se. Gledajući snimke male Marije, shvatila sam da gluma nije bila moj odabir, već da je ona odabrala mene'', prisjetila se.
Koji su bili njezini glumački uzori dok je odrastala i kako su oni utjecali na odluku da postane glumica?
''Moji su najveći uzori u životu moja starija sestra, mama, tata i zet otkako je ušao u našu obitelj. Mislim da su oni ti koji najviše utječu na mene dok ih gledam u njihovim poslovima, koliko se njima predaju, koliko su uporni i koliko se vode poštenjem, koje je ponekad teži, ali, rekla bih, sretniji put. Zahvalna sam što imam sestru i roditelje koji me bezuvjetno podržavaju i vjeruju u mene u svakom trenutku. Mislim da oni najviše utječu na moje odluke, nekad im ne priznam da su u pravu, ali na kraju se sve uz podršku i ljubav ostvari'', kaže.
Marija je i viceprvakinja u gimnastici i prvakinja u džudu, a trenirala je i skokove u vodu. Bavi li se još sportom? Kako pamti taa važna postignuća, što je najviše obraduje na spomen njih?
''Bila sam prvakinja i viceprvakinja Hrvatske u gimnastici, prvakinja u džudu i trenirala sam skokove u vodu. Tada kada sam trenirala gimnastiku, moj gimnastički klub Marjan Split je bio među najboljima u Hrvatskoj, a vjerujem da ni danas nemaju ništa lošije rezultate. Zanimljivo je kako su uvjeti u kojima smo mi trenirali, koji nisu nažalost ni danas puno bolji, bili toliko loši da mi u svojoj dvorani nismo imali ni pravi parter. Unatoč tomu, baš taj klub iznjedrio je hrvatske najuspješnije gimnastičarke - kao što su Tina Erceg i Ana Đerek, s kojima sam imala čast dijeliti dvoranu. Mislim da sam od gimnastike u takvim uvjetima pokupila upornost prije svega, mentalnu snagu, vjeru u to da kada nešto stvarno jako želiš i radiš za to - nemoguće je da to ne ostvariš. A onda svemu tome još možemo prepisati i malo splitskog dišpeta koji te uvijek gura naprijed'', rekla je te dodala:
''Gimnastika nije nimalo lagan sport kada se bavite profesionalno, potrebno je puno odricanja od malih nogu. Dane provodite u dvorani, treneri vam postanu drugi roditelji, a dvorana druga kuća. Nisam imala uobičajeno djetinjstvo da sam ga provodila na ulici igrajući se s drugom djecom, već sam imala vrlo ozbiljne treninge koji su bili dva puta dnevno pet dana u tjednu. Ponekad mislim da moja današnja potreba za glumom možda baš proizlazi iz te želje da se sada igram kad već nisam tada. Nakon gimnastike svaki mi je sport ,dobro išao pa tako i džudo. Već nakon tri mjeseca treniranja moj tadašnji trener Stevo Mentus odveo me je na moje prvo natjecanje u Austriju. Nisam ni bila svjesna koliko je to bila velika stvar. Sjećam se kako me je ohrabrio prije prve borbe i rekao mi: ‘Slušaj, mala, sad iziđi na tatami prije borbe i napravi jedan salto, protivnica će se prepasti.' Naravno, bezuvjetno sam ga poslušala, napravila salto unazad, poklonila se sucima, protivnici i ušla u borbu. I pobijedila, baš kao i iduće tri borbe i osvojila prvo zlato u džudu. Bilo je puno lijepih trenutaka, rado pamtim finalnu borbu državnog prvenstva. Cijela moja ekipa iz kluba toliko je jako navijala da s takvom podrškom mislim da je bilo nemoguće ne pobijediti i uzeti zlato na državnom prvenstvu.
Što se skokova u vodu tiče, prva misao mi je moj trener Vedro. On je takav trener kao kad biste zamislili idealnu verziju u svojoj glavi trenera kakav treba biti, pa još bolje od toga. S njim je svaki trening bio lak, zabavan, a opet bi svašta naučili. Nakon gimnastike mi je puno značilo da naučim kako ponekad stvari koje idu lako i koje se uče kroz radost i veselje mogu biti jednako, ako ne i još više produktivne - nego kada idu kroz napor.
Sve u svemu, sport me je naučio disciplini, upornosti, naučio me je u jednu ruku kako da budem samostalna odmalena, kako da kontroliram tremu jer ona u sportu ako je ne uspijete savladati može biti vrlo opasna, poštovanju prema kolegama, starijima, mlađima, pa i prema životu, razvio mi je koncentraciju, izgradio mi je čvrst karakter, rekla bih da me je uz moje roditelje i sestru izgradio u ovo tko sam danas'', otvorila nam je Marija dušu.
Kako su joj sportska iskustva pomogla u glumačkoj karijeri? Postoje li neke vještine ili discipline koje je stekla kroz sport, a koje su joj korisne u glumi?
''Sve to danas mi pomaže i danas u glumi, zahvalna sam prvenstveno na tome što imam od sporta tu odgovornost i disciplinu prema nečemu što radim, i što ne odrađujem ništa čega se uhvatim nego se potpuno tome posvetim - bilo da je u pitanju gluma, režija ili predavanje u dramskom studiju. A zanimljivo je koliko je tijelo pametnije od glave. Kad bih racionalno razmišljala, nikada se ne bih usudila danas probati nešto iz gimnastike i rekla bih da je prošlo previše vremena da bih mogla izvesti nešto. Ali s druge strane, na drugoj godini akademije dobila sam svoju prvu profesionalnu ulogu, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u režiji Borisa Liješevića koji me je pitao mogu li napraviti zvijezdu ili kolut unaprijed jer je to bilo potrebno za scenu. Kako kod mene uvijek sve može, što su me učili i treneri, a i kasnije profesori na fakultetu da 'ne znam' i 'ne mogu' u glumi ne postoje - rekla sam da mogu. Napravila sam premet, još teži element, i tako sam u svojoj prvoj profesionalnoj ulozi iskoristila i gimnastiku'', ispričala nam je.
Koliko joj je važno održavati sportsku kondiciju danas i kako to radi?
''Nažalost, nisam netko tko voli teretanu i uživa u treninzima. Nekako me ne drži to čuveno - neopisiv je osjećaj nakon treninga, zbog toga vrijedi... Ja kada biram fizičku aktivnost, najviše volim uzeti svoje role i otići na Marjan, sama ili s društvom. To mi je zabavno i to volim'', priznaje.
Njezin je partner doktor koji radi u Srbiji. Je li teško uskladiti glumačke obveze s njegovim radnim rasporedom?
''Stalno se šalim da on ima pravi posao koji ima radno vrijeme i sve to što pravi poslovi već imaju, za razliku od nas glumaca. Prvi put snimam format sapunice, kada i ja imam otprilike radno vrijeme, tako da se uskladimo i slobodno vrijeme provodimo zajedno. Volimo putovati, volimo sve vrste rekreacijskih sportova. Velika je podrška u svemu i udaljenost nam ne predstavlja problem'', otkrila nam je.
Ima li neke hobije ili interese izvan glume?
''Da, izrađujem najmanje brodiće od papirića. Zvuči čudno, ali oni koji me poznaju znaju da ću dnevno barem jednoga izraditi i pokloniti onome tko je u tom trenutku tu. Znam da se sada smijete dok čitate odgovor, ali probajte uzeti jako malen komad papira pa ćete vidjeti da nije lagano'', objašnjava.
Tko je Marija privatno? Što najviše voli raditi?
''Marija je jedna sasvim obična djevojka, koja jasno zna što u životu želi, tome teži i sanja svake sekunde. Najviše od svega voli se smijati, družiti, biti nekome kći, prijateljica, sestra, teta, djevojka, kolegica.''
Kako provodi ljetni odmor?
''U Splitu kod roditelja. Jedva čekam uskočiti u more, ležati na plaži, voziti SUP, prskati se vodenim pištoljima, pojesti dinju i manistru na pome, skuhati školjke na buzaru, otići na neku predstavu Splitskog ljeta, igrati se s nećakom i upasti u naš pomalo dalmatinski stil života'', otkrila nam je.
1/9 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/18 >>
Pogledaji ovu galeriju
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
