Luka Lovre Klarica bio je gost u emisiji Zdravlje na kvadrat.
Luka Lovre Klarica, rukometaš iz Zadra, dao je intervju za emisiju Zdravlje na kvadrat. Visok je 197 centimetara, ima 23 godine, a igra na poziciji desnog vanjskog.
U reprezentaciji je dvije godine.
''Prvo mi je bila utakmica s Finskom, kvalifikacije, i odonda sam stalno ovdje'', otkrio je.
Luka je zapravo počeo s nogometom.
''Ja sam kao mali igrao samo nogomet i nogomet. Brat je trenirao, bio je dobar. Njega sam pratio u tome. Ispalo je da sam upisao rukomet slučajno'', kaže.
O čemu razmišlja kada izlazi na teren?
''Mi imamo karantenu dan prije. Tad se već spremamo za utakmicu, analiziramo. Gledaš video, jedva čekaš sve to, bar ja. Kad izlazim na teren, sve mi nestane, mahneš publici, poslušaš himnu Lige prvaka i kreneš. Iskreno, kad započne utakmica, više ni o čemu ne razmišljam'', govori.
Utakmica koju pamti?
''Najviše pamtim prvu utakmicu Lige prvaka protiv Kiela. Tad sam imao 18 godina i tek ušao u prvu ekipu'', govori.
Imao je zdravstvenih problema, mononukleozu?
''Da, jesam. Sad je super sve. To sam, Bogu hvala, sanirao. Jako sam pazio na prehranu, nekih pola godine. Vagao sam sve u gram. Shvatio sam i da kuhanje nije problem, a sad je zdravlje dobro'', kaže.
Trenira li još nešto?
''Ne, mi kao sportaši, izvan rukometa, ne smijemo igrati sve te neke dodatne sportove. Volim ja to sve pogledati. Cijeli život pratim nogomet, košarku, rukomet. Ja sam gledao i kad Medveščak igra hokej. Uživao sam'', priča nam.
Omiljeni sportaš?
''Najveća sportska ličnost mi je Dražen Petrović. U današnje vrijeme Ronaldo.''
Kako bi on sebe opisao?
''Ja sam malo tih, kažem nešto najosnovnije o sebi. Gledam svoja posla i ne zanimaju me druge stvari'', objasnio je.
Sad si već u rangu poznatog sportaša, kako ljudi reagiraju u Zadru na tebe?
''Iskreno, prije me ljudi nisu poznavali, a sada me ljudi prate. Usred bijela dana me ljudi pozdravljaju, čestitaju. Malo sam se naviknuo.”
Kako se vidi kroz 15-tak godina, hoće li biti trener?
''Ja sebe ne vidim još u tom poslu. Mislim da je to puno stresnije nego biti igrač. I odgovornost je puno veća. Realno, kad izgubiš, ne snosi posljedice igrač, već trener. Prevelik je stres voditi 20 ljudi. Ne znaš tko je kakav, treba se svima prilagoditi. To je jako zaje*ano, ups, zeznuto. Ne mogu se još pronaći gdje bit ću za 15-ak godina. Znam da ću završiti fakultet'', zaključio je.
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
na instagramu
