Nakon uspješne liječničke karijere i 23 godine uz hrvatsku nogometnu reprezentaciju, dr. Boris Nemec u osmom desetljeću života ostvario je dugogodišnju ljubav prema glazbi te za pjesmu "Cvit što samo za me cvita" osvojio posebnu nagradu direktora festivala Melodije hrvatskog juga u Opuzenu.
Nakon desetljeća uspješne liječničke karijere, tijekom koje je izgradio reputaciju jednog od najcjenjenijih hrvatskih ortopeda te 23 godine brinuo o zdravlju hrvatskih nogometnih reprezentativaca, dr. Boris Nemec otvorio je sasvim novo životno poglavlje.
U osmom desetljeću života ozbiljnije je zakoračio u glazbene vode, a njegov novi put već mu je donio i priznanja. S pjesmom "Cvit što samo za me cvita" nastupio je na festivalu Melodije hrvatskog juga u Opuzenu, gdje je osvojio posebnu nagradu direktora festivala.
Galerija
Iako ga javnost najveći dio života poznaje kao liječnika, želja da uzme gitaru u ruke, nauči svirati i zapjevati postojala je mnogo dulje. Danas, kada ima nešto više slobodnog vremena, Nemec za Showbuzz.hr priča kako smatra da je konačno stigao pravi trenutak za ostvarenje tog sna.
"Često sam tijekom života maštao kako bi bilo lijepo znati svirati gitaru i pjevati, jer me glazba oduvijek veselila. Međutim, liječnički posao i sve obveze koje su išle uz njega nisu mi ostavljali dovoljno vremena da se glazbi ozbiljnije posvetim. Danas nešto manje radim, imam više slobodnog vremena i osjetio sam da je došao pravi trenutak da ostvarim tu svoju davnu želju. Ne žalim što nisam počeo ranije. Sve u životu dođe u svoje vrijeme, a možda mi upravo sada glazba pruža posebno zadovoljstvo i jednu novu životnu energiju."
Njegova glazbena priča počela je prilično spontano. Isprva je želio naučiti svirati gitaru kako bi mogao povesti pjesmu u društvu, no hobi ga je s vremenom odveo sve do festivala i snimanja vlastitih pjesama. Trenutak u kojem je shvatio da je sve postalo ozbiljnije dogodio se nakon jednog festivalskog uspjeha.
"Mislim da sam to prvi put ozbiljno shvatio nakon festivala Marko Polo na Korčuli, kada sam s Voljenom Grbcem, osvojio prvu nagradu publike. To mi je bilo veliko iznenađenje, ali i potvrda da ono što radim dopire do ljudi. Nakon toga su me i prijatelji sve češće tražili da u društvu uzmem gitaru i otpjevam neku pjesmu. Tada sam shvatio da više ne mogu pjevati i svirati bilo kako, nego da moram ozbiljnije vježbati, raditi na sebi i svaku pjesmu izvesti najbolje što mogu. Mislim da je upravo tada jedan lijepi hobi polako prerastao u nešto puno ozbiljnije."
Glazba ga je pratila još od djetinjstva, kada se u njegovu domu uglavnom slušala zabavna glazba. Iako danas rado sluša brojne poznate domaće izvođače, jednog glazbenog uzora ne može izdvojiti.
"U našem domu uglavnom se slušala zabavna glazba. U to vrijeme bili su popularni Ivo Robić i brojni strani izvođači, tako da sam odrastao uz takvu glazbu. Danas volim slušati različite naše pjevače – Olivera Dragojevića, Gorana Karana, Tedija Spalata, Petra Grašu, Tomislava Bralića i mnoge druge. Teško bih izdvojio samo jednog kao najvećeg uzora. Od svakoga mi se sviđa nešto drugo – dobra melodija, način interpretacije, emocija koju prenosi publici. Zapravo, najviše volim pjesmu koja ima lijepu melodiju i tekst i koja u čovjeku probudi neku emociju."
Nakon pjesama "Balun je više od života", "Da zavoliš me", "Živi život, stari moj" i "Ti si vrilo mog života", stigla je i "Cvit što samo za me cvita". A dok izvodi ljubavne stihove nove pjesme, Nemec pred sobom ima vrlo konkretnu osobu.
"A kome je pjevam? Mislim da se ovakva pjesma može iskreno otpjevati samo ako pred sobom zamislite voljenu osobu kojoj su ti stihovi namijenjeni. Jer ako ja tu emociju ne osjećam dok pjevam, teško da će je osjetiti i publika. A tko je ta osoba, pa tko bi drugi bio nego moja supruga."
Pogledaji ovo
Nastup na Melodijama hrvatskog juga u Opuzenu donio mu je i susret s velikim imenima domaće glazbene scene, ali i onu vrstu treme koju, unatoč desetljećima provedenima u operacijskim salama, još uvijek osjeća kada treba stati pred publiku.
"To je nešto sasvim drugo. Da biste mogli izvoditi velike i zahtjevne operacije, prije toga morate proći dug put – napraviti puno manjih zahvata uz nadzor iskusnijih kolega i postupno stjecati znanje i iskustvo. Kad dođete do velikih operacija, više nema treme u pravom smislu te riječi, nego postoji veliki osjećaj odgovornosti.
A izaći na pozornicu pred publiku, pogotovo uz velika imena naše glazbe, za mene je ipak nešto novo. Tu još nemam toliko iskustva i zato trema postoji. Ali rekao bih da je to ona pozitivna trema koja vas tjera da date najbolje od sebe."
Medicina i glazba naizgled pripadaju sasvim različitim svjetovima, no Nemec smatra da ih povezuju neke od najvažnijih ljudskih osobina – sposobnost slušanja, empatija i osjećaj za drugoga.
"Bez osjećaja za ljude, sposobnosti slušanja i empatije ne možete biti dobar liječnik. To je nešto što svaki dobar liječnik mora imati. Ako toga nema, rekao bih da je pomalo ‘zalutao’ u medicinu.
Mislim da je slično i u glazbi. Možete tehnički dobro pjevati ili svirati, ali ako ne osjećate pjesmu i ne uspijete tu emociju prenijeti na ljude koji vas slušaju, nešto nedostaje. Možda je upravo ta sposobnost da osjetite drugog čovjeka ono što povezuje dobrog liječnika i dobrog glazbenika."
Tijekom liječničke karijere operirao je više od 15 tisuća ljudi, a 23 godine brinuo je i o hrvatskim nogometnim reprezentativcima. U godinama obilježenima velikom odgovornošću i stresom upravo mu je glazba često pomagala da se opusti i barem nakratko misli odmakne od posla.
"Glazba je svakako bila jedan od načina opuštanja od stresa koji liječnički posao nosi. I u operacijskoj sali često se sluša glazba, ali uglavnom ona koja je mirna i opuštajuća. Rijetko smo slušali pjesme s izraženim vokalom, jer bi me to prije dekoncentriralo nego pomoglo u koncentraciji.
Nisam imao neku određenu pjesmu za kojom bih posegnuo u teškim trenucima. Više mi je sama glazba pomagala da se nakon napornog dana odmaknem od posla, opustim i misli usmjerim na nešto sasvim drugo. U tom smislu mogu reći da mi je glazba doista bila svojevrsna terapija."
Prvi veliki glazbeni iskorak bio mu je povezan upravo s još jednom važnom niti njegova života – nogometom. Pjesmu "Balun je više od života" izveo je s Voljenom Grbcem, koji je imao važnu ulogu u tome da se odvaži stati pred publiku i mikrofon.
"Voljen mi je jako puno pomogao. Upravo me on ohrabrio da se odlučim nastupiti na festivalu i stati pred publiku. Kako sam bio potpuni početnik, bilo je puno stvari koje sam morao naučiti – od pravilnog disanja, držanja ritma i rada s mikrofonom do toga kako se ponašati na pozornici i prenijeti emociju pjesme publici.
Kad pjevate u društvu, sve je puno opuštenije, ali na pozornici morate biti sigurni u ono što radite. Voljen mi je svojim iskustvom pomogao da steknem upravo tu sigurnost. I danas sam mu na tome zahvalan."
Više od 15 tisuća operiranih pacijenata Nemecu je tijekom karijere donijelo bezbroj susreta i zahvala, no jedan slučaj ostao mu je posebno duboko urezan u sjećanje. Riječ je o operaciji kojom je pacijentu sa zloćudnim tumorom uspio sačuvati nogu.
Pogledaji ovo
"Bilo je tijekom svih tih godina mnogo lijepih trenutaka i zahvalnih pacijenata, ali jedan mi je slučaj ostao posebno urezan u sjećanje. Prvi put sam napravio transplantaciju čak 17 centimetara bedrene kosti zajedno s dijelom koljena kod pacijenta koji je imao zloćudni tumor. U to vrijeme većina je smatrala da bi nogu trebalo amputirati, ali odlučili smo pokušati sačuvati je.
Operacija je uspjela, a ono što mi je najljepše – taj čovjek i danas, više od 45 godina poslije, ima svoju nogu i hoda. Kada nakon toliko godina vidite da je odluka koju ste tada donijeli nekome sačuvala nogu i bitno promijenila cijeli život, onda zaista možete reći: zbog ovoga je vrijedilo baviti se medicinom."
Nemecova priča ujedno je dokaz da novi počeci ne moraju imati rok trajanja. Dok mnogi u njegovim godinama razmišljaju o usporavanju, on je gitaru i pjevanje pretvorio u novu strast, počeo nastupati na festivalima i snimati pjesme. Upravo zato ima jasnu poruku za sve koji neki svoj san godinama odgađaju jer smatraju da je za njega prekasno.
"Ako imate neki neostvareni san, najvažnije je da ga zaista želite ostvariti. Godine pritom ne bi trebale biti prepreka. Treba biti uporan i ne očekivati da će sve doći preko noći. Svaki mali korak u kojem vidite da napredujete daje vam novu energiju i novu snagu da nastavite dalje.
Ja sam najbolji primjer da nikada nije kasno početi nešto novo. Možda nećemo ostvariti baš svaki san onako kako smo ga zamislili, ali ako ne pokušamo, sigurno nećemo znati koliko smo mogli postići. Zato bih rekao – dok god čovjek ima želju, volju i neki cilj pred sobom, nije prestar za nove početke."
Pogledaji ovo
