Novi film proslavljenog poljskog redatelja Pawela Pawlikowskog, „Hladni rat“ koji je pomeo konkurenciju Europskih filmskih nagrada te odnio čak pet nagrada, uključujući i one za najbolji film, scenarij i režiju, strastvena je priča o velikoj ljubavi rođenoj i formiranoj u doba Hladnog rata, a trenutno se može pogledati i na velikim platnima zagrebačkih kina.
„Hladni rat“ novi je film iz radionice Pawela Pawlikowskog, poljskog redatelja koji je slavu stekao filmom „Ida“ koja je 2014. godine ovjenčana Oscarom u kategoriji najboljeg stranog filma, a radnjom nas vodi u poslijeratnu Europu tijekom turbulentnih 1950-ih godina.
Smješten u Poljsku, Berlin, Jugoslaviju i Pariz, film odiše internacionalizmom tog turbulentnog političkog vremena te tvori savršenu pozadinu za strastvenu ljubavnu priču dvoje ljudi, različitih i karakterno i podrijetlom, a koji unatoč tome što ih politika razdvaja ipak ostaju osuđeni jedno na drugo do kraja svojih života.
Nemoguća ljubav u nemogućim političkim prilikama
Pijanist Wiktor i mlada pjevačica Zula, koju glumi sjajna Joanna Kulig koja je također za ovu ulogu osvojila Europsku filmsku nagradu, tijekom svojih zajedničkih nastupa za poljski folklorni zbor razviju snažnu romansu koja im obilježi živote. Njihova priredba postaje veliki svjetski hit kojim promoviraju tada sovjetsku Poljsku te na taj način zajedno proputuju Europu.
Inicijalna sreća razbija se kada Wiktor predloži da pobjegnu na zapad za vrijeme njihovog posjeta Berlinu, no Zula koja nema obrazovanje i osjećaj pripadnosti kulturnom miljeu koji posjeduje Wiktor, odlučuje ostati sa zborom te nastavlja svoju karijeru u Poljskoj.
Nježan noir film s twistom
Pawlikowski se u stvaranju ovog filma koritio istim elementima koji su prisutni i u njegovoj oskarovskoj „Idi“ no u „Hladnom ratu“ su dovedeni do savršenstva. Tako je pred gledatelja predstavljeno remek djelo filmske fotografije. Crno-bijela fotografija vješto oslikava hladnoratovsko razdoblje istodobno služeći kao stilska okosnica filma, ali se može tumačiti i kao metafora za razarajuću ljubav para (svijetlo) koja se bori protiv političkog ozračja u koje ih je život smjestio (tama). Moderan twist noir filma.
Svaka je scena pomno komponirana kako bi odavala osjećaj nostalgičnosti te romanse koja je nikada u povijesti neće biti ostvariva, a oku ugodna glumačka postava ovaj film čine pravom poslasticom koja uz to što je lijepa, ne zaostaje ni po svojoj dubini.
Najveći je uspjeh ovog filma to što je u samo 84 minute svog trajanja uspio dočarati atmosferu svakodenevnog života, politički život jedne ere te golemu ljubav na krajnje karakterističan način. Melankolija i nostalgija ispepliću se tvoreći slikovit krajobraz kroz više od 10 godina jedne ljubavi koja se skriva po pariškim tavanima, izvlači iz političkih zatvora, pleše na svjetskim pozornicama te unatoč masci smijeha koju cijelo vrijeme nosi, zapravo tuguje.
"Hladnoratovska" politika ljubavi
Iako film svojim naslovom odaje dojam kako će se raditi o političkoj drami ili da će politika imati značajniju i aktivniju ulogu u filmu, „Hladni rat“ politiku koristi tek kao pozadinu, mračnu silu koja nemilosrdno razdvaja živote protagonista dok se oni snagom volje bore protiv nje. No jednako tako, sintagma hladni rat, u kontekstu ovog filma može se sagledati kao rat koji se vodi između Wiktora i Zule.
Rat ostavljanja pa ponovnog spajanja, spašavanja i podizanja jedno drugog, a sve u autodestruktivnom tonu koju ih na kraju posve obuzme i natjera na radikalne poteze.
Iako bi ovaj film mogao ostavljati dojam onoga što bismo mogli nazvati „šupljikavim“ scenarijem i ispresijecanom naracijom koja mnogo toga ostavlja za čitanje između redova ili vlastito tumačenje, upravo je ovakav pristup dočarao snagu i opsesivnost ljubavne priče koja nam se preko velikog platna priča.
Tako su te emocionalne crtice iz života likova detaljno (ne)razrađene, ne dajući nam vrlo dubok pogled u nutrinu likova ni njihove karaktere, a ipak, ono malo što nam je dano, toliko je intimno prikazano i izraženo da odiše i toplinom i tugom zajedno, ostavljajući gledatelja u ugodnom osjećaju svjedočenja velikoj ljepoti. I filmskoj i životnoj.
Netko je napisao kako je gledanje ovog filma kao "čitanje prekrasne novela iz koje su istrgnute stranice". Scenarij jest nepotpun, no upravo je ta nepotpunost dovela do dojma zaokruženosti ove nježne priče koja je bezvremenska.
Zanimljiv je i podatak kako je na filmu, s obzirom da je dijelom sniman u Hrvatskoj, točnije u Splitu, radilo i dvadesetak filmskih profesionalaca. Tako su se u ovom filmu pojavili i glumci Slavko Sobin i Dražen Šivak, a servisni producent bila je i zagrebačka produkcijska kuća Kinorama, što može biti dodatan poticaj hrvatskoj publici da odluči odvojiti vrijeme za gledanje ovog filma.
na instagramu
