Borili su se sa surovim kršem Velebita u različitim godišnjim dobima, a još više lomili jezik učeći lokalni dijalekt, no trud ekipe filma "Proslava" nije bio uzaludan. Nakon što su se okrunili Zlatnim arenama, jučer su svečano otvorili Zagreb Film FEstival. Ondje je naša Aleksandra Keresman za In magazin saznala koji je to lički trik pomogao Krešimiru Mikiću da pronađe svoj lik.
U Puli je ovjenčan s čak četiri Zlatne arene, uključujući i onu za najbolji film, pa ne čudi da je upravo Proslavi, Brune Ankovića, pripala čast da otvori Zagrebački filmski festival. U impresivnoj glumačkoj ekipi našao se i genijalni Krešimir Mikić, kojem je nakon početnih sumnji, kao salivena sjela lička crvenkapa.
''Meni iskreno nije bilo jasno kad sam razgovarao s Brunom, odnosno kad mi je ponudio ulogu, zašto meni nudi to, ali je on nekako inzistirao jer nisam se vidio u toj ulozi dok nisam došao u Liku, nisam znao što ću raditi i onda sam tamo otkrio njihovu domaću rakiju i onda mi je sve postalo jasno'', govori Krešimir Mikić.
U filmu, Krešo je daleko od šaljivca, njegova uloga oca gotovo da odgovara surovoj i okrutnoj prirodi Like, u kojoj se radnja zbiva.
''Snimati u tim godišnjim dobima u razmaku od godinu dana je bilo teško jer sam morao te brkove nositi glupe godinu dana, a radim u kazalištu pa je bilo dosta teško, pola ljudi je mislilo da nisam normalan'', objasnio je Mikić.
''Izazovno je jer smo snimali stvarno na kraju svijeta, na tom Velebitu koji je s jedne strane predivan, ali s druge strane jako okrutan, mislim da se to osjeti u filmu, jako lijepo izgleda, ali je dosta zeznut za boravit tamo, životinje, sve skupa. Mislim da nam je skoro svaki dan neka životinja dolazila, vukovi, medvjedi, divlje svinje, imali smo susrete ali nisu nas dirali tu postoji neki respekt između prirode i čovjeka u tom području'', priča nam Bruno Anković.
''Bilo je poprilično ekstremno i Bernard i ja smo imali i grijajuće čarape, podgaće, grijajuće majice ispod, ali meni su u jednom trenu promočili opanci što je bilo posebno iskustvo ali mislim da je taj cijeli ambijent poništio ikakav bed toga'', priča Klara Fiolić.
15 kilograma viška, nabačenih za potrebe filma Sedmo nebo, Kreši su čak i dobro došle, ali se i lako istopile kad se uhvatio u koštac s nimalo lakim glumačkim zadacima.
''Da, nisam razmišljao toliko o tijelu koliko o treningu, hoću li moći izdržati takvo snimanje, imao sam problema s koljenima, a morao sam nositi odraslog čovjeka na leđima uz Velebit po zimi, tako da sam intenzivno trenirao. Mislim da smo tri dana tu scenu snimali'', priča Mikić.
Možda najveće borbe vodile su se na jezičnom terenu, a nitko nije želio razočarati autora Damira Karakaša, prema čijem je romanu film sniman.
''To je lička čakavština, u osnovi taj jezik, međutim taj specifično jezik koji je u filmu je baš iz tog područja odakle je Damir Karakaš, dakle Brinje ali čak ne i točno Brinje nego par sela okolo, on je rekao da procjenjuje da možda oko 100-injak ljudi danas priča taj jezik'', priča Anković.
''Baš je specifično za ovaj film i jako mi je drago jer se to ne radi često u toj mjeri da smo mi skoro godinu dana radili na jeziku. I svi smo skupa radili što je meni jako važno ako se radi film na tako specifičnom jeziku. Snimao sam dosta filmova, ovo mi je četvrti ili peti u Lici, svako selo govori drugačije. Iskreno sve mi se izmiješalo, treći, četvrti dan kad se ufuraš u snimanje ja sam stalno bio na telefonu s Ines, sve mi se izmiješalo'', govori Mikić.
''Ja se sad moram pohvaliti, ali meni je Damir Karakaš rekao da sam najbolje skinula dijalekt'', kaže Klara Fiolić.
Nakon pohvala kritike na prestižnom festivalu u Karlovim Varyma, sada slijedi i sud publike čim se film počne prikazivati u domaćim kinima.
''Tamo je kritika i publika pisala da je to wake up call, znači shvatili su ono što mi stalno poručujemo a to je da to je film iz neke prošlosti ali koji govori o današnjici o današnjem vremenu. Taj populizam je jako sličan tom populizmu iz 30-ih godina prošlog stoljeća'', kaže Anković.
A ovo je tek uvod u bogat inozemni i domaći program svježeg izdanja ZFF-a.