Nakon što smo pogledali dodjelu, više puta prevrtjeli snimke najzanimljivijih i najdirljivijih trenutaka te detaljno analizirali tko je koju haljinu nosio, strasti su se barem malo smirile pa možemo razmisliti čemu smo to sinoć svjedočili na dodjeli najprestižnijih filmskih nagrada. Oscari su tradicionalno posvećeni megalomanskim projektima i veličanstvenim produkcijama. No svjedočimo li danas znatnim pomacima u ukusu i stilu Oscara?
Mnogi će ustvrditi da su ovogodišnji kandidati bili pomalo nezanimljivi te da će ova filmska godina pasti u zaborav, no ako pronaliziramo kome je zlatni kipić došao u ruke, možemo uvidjeti neke nove trendove u dodjeljivanju zlatnih kipića. Neke nove i, nažalost, neke stare.
Spoj egzotičnog i posve domaćeg
Pogledaj i ovo
Sinoć je Oscar za najbolji film u konačnici dobila „Zelena knjiga: Vodič za život“, feel good drama o kojoj smo već pisali, a koja je bila najtradicionalniji kandidat. Emotivna drama, snimljena prema istinitom događaju, koja je zaokružena sjajnom glumom i dobrim scenarijem, proglašena je miljenicom publike. Film je to koji nije ponudio ništa novo, no ono što je stavio pred gledatelje i kritiku dobro je prokušano i vječno pali.
Druga najprestižnija nagrada, ona za najbolju režiju, pripala je „Romi“ Alfonsa Cuarona. „Romu“ je kritika kovala u nebesa, a prepotentnost tog filma mogla je značiti da će dobro proći u kategoriji najboljeg filma godine. Srećom, nije. „Roma“ je nagrađena i kao najbolji strani film, što je problematično zbog više razloga. Kao prvo, radi se o Netflixovoj produkciji, što znači da je u najmanju ruku koproducirana američkim novcem, pa joj nije ni mjesto u kategoriji stranog filma, a druga je problematična stavka to što je takvom odlukom debelo zakinut sjajan poljski film „Hladni rat“, kudikamo uspjeliji film od „Rome“. No Cuaronovu omažu vlastitom djetinjstvu Akademija je na kraju dodijelila tek tri od mogućih deset zlatnih kipića. Nepravda je svakako mogla biti i gora.
Najveći je gubitnik svakako „Miljenica“, uvrnuta povijesna drama čiju režiju potpisuje grčki redatelj Yorgos Lanthimos, miljenik art-kina i europske filmske kritike. Predivno zaokružena „Miljenica“ tako je od svojih deset nominacija uspjela „ubrati“ kipić samo za glavnu žensku ulogu. Olivia Colman odnijela je pobjedu u toj kategoriji iako su svi predviđali da će Oscar nakon 6 nominacija napokon pripasti Glenn Close.
I tako je između svih tih, više ili manje uspjelih filmova najviše nagrada pokupio otužni „Bohemian Rhapsody“, koji osim glazbe i vješte imitacije Freddieja Mercurya ne može ponuditi ama baš ništa. Prvoklasan dokaz toga kako prostituiranje na račun stare slave jedne kultne rock-grupe može jako dobro napuniti džepove svima koji su sudjelovali na tek prosječnom projektu. Kao i proteklih godina, i ove je godine uočljiv trend disperzije zlatnih kipića pa više ne svjedočimo slučajevima ekstremno monotonih dodjela kada bi jednom filmu pripalo deset Oscara.
Kako je najpoznatija američka nagrada zavoljela europski stil?
Još je zanimljivij trend novootkrivena ljubav američke Akademije prema europskoj kinematografiji i generalno filmografskom stilu koji se njeguje „na Starom Kontinentu“. Tako je zamjetno da su ovogodišnja dva filma s najviše nominacija, „Roma“ i „Miljenica“ režirali stranici, jedan Meksikanac i jedan Grk. K tome, vizualni i sadržajni identitet obaju filmova vrlo je neortodoksan za klasični holivudski ukus. Priča o meksičkoj služavki, domorotkinji koja čak i ne govori španjolski, i storija o lezbijskoj pretiloj kraljici sigurno nisu uobičajeni oskarovski odabir. Pa ipak, upravo su ti filmovi ušli na mala vrata i nominacijama sve ostale kandidate ostavili daleko iza sebe.
Uočljivo je i kako političke teme postaju jedna od glavnih okosnica Oscara. Tako se ove godine nagrada za glavnu mušku ulogu dala Ramiju Maleku, glumcu arapskog podrijetla, dok je „Zelena knjiga“ kao najbolji film progovarala o rasizmu u Americi. Svakako je pohvalno što ove godine u tom smislu nije bilo jako izraženog podilaženja političkoj korektnosti, kao što se dogodilo kada je „Dvanaest godina ropstva“ bio nagrađen za najbolji film ili kada je Mahershala Ali dobio Oscar za „Moonlight“ iako se, blago rečeno, može reći da je za taj Oscar jedva morao i glumiti.
Sve u svemu, Oscari uče voljeti europski stil, no svejedno još uvijek pate od komformizma. Zato „Zelena knjiga“ i jest pobjednik, a radi se o srednjostrujaškom ostvarenju koje je prožeto pozitivnom vibrom. Jednako vrijedi čak i za kategoriju animiranih filmova, gdje je Wes Anderson, koji svojim izričajem toliko odudara da mu za „Isle of Dogs“ nisu odlučili dodijeliti nagradu za najbolji animirani film, iako ga je zaslužio.
Sve u svemu, iza nas je po malo čemu posebna večer. Red golih nogu, plačnih govora, nezasluženih nagrada i eto - još je jedna dodjela Oscara iza nas.
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/14 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/15 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
