Kako snimiti dječji film koji ne podcjenjuje djecu, zabavlja roditelje i nadmaši očekivanja publike? Redatelj Daniel Kušan u razgovoru o Bumbarovom ljetu otkriva kako je nastajao njegov najnoviji obiteljski film, zašto vjeruje u važnost žanrovskog filma za djecu, te što ga inspirira da gradi svijet koji podjednako poštuje priču, emociju i mladog gledatelja.
U svijetu prepunom blockbustera i animiranih franšiza, domaći dječji filmovi rijetko dolaze u prvi plan. No redatelj Daniel Kušan dosljedno dokazuje da i hrvatski film za djecu može biti dinamičan, emotivan i pametno ispričan. U razgovoru otkriva kako je nastalo "Bumbarovo ljeto", zašto nikada ne podcjenjuje dječju publiku i koliko mu je važno stvarati filmove koji spajaju cijelu obitelj pred platnom.
Galerija
Kako je nastala ideja za ''Bumbarovo ljeto''? Je li riječ o originalnom scenariju ili je film inspiriran nekom pričom?
Film je nastao prema motivima romana ''Tajanstveni svjetionik'' Maje Gluščević. Producent Ivan Maloča je pokrenuo ovaj projekt, otkupio prava na knjigu i dao napisati scenarij. S obzirom na inflaciju i produkcijsku zahtjevnost ovakvog filma razvoj projekta i prikupljanje sredstava je trajalo više od deset godina a ja sam se kao redatelj uključio u posljednje tri-četiri godine.
Film se obraća djeci, ali i odraslima. Kome je primarno namijenjen?
Bumbarovo ljeto film je namijenjen primarno djeci, ali nazivamo ga i obiteljskim filmom jer s djecom obično kino posjećuju i roditelji, te je tako rađen da i roditelji mogu sa zanimanjem pratiti radnju, te da ona i njima bude zabavna.
Koliko je izazovno danas snimiti kvalitetan dječji film koji ne podcjenjuje svoju publiku?
Rekao bih da je zahtjevno snimiti svaki kvalitetan film, pogotovo u našim uvjetima. Dječji film je posebno zahtjevan jer iziskuje veću dinamiku, napetost, akciju, pustolovinu. Kad dođe u kina, mora se za gledatelje boriti s hollywoodskim blockbusterima koji imaju doslovno stotinu puta veće budžete.
Ima li neka zanimljivu anegdota sa snimanja?
Na snimanju Bumbarovog ljeta je bilo zaista puno smjeha i zabave, ali meni je bilo zabavno kako je Mijo Kevo, koji glumi opasnog svjetioničara kojeg se djeca trebaju bojati, i izvan snimanja glumio da je opasan i nepristupačan pa su ga se djeca zaista malo bojala, odnosno nisu bili sigurni glumi li ili ne. Na kraju snimanja je ipak otkrio svoje pravo lice, pa su ga djeca jako zavoljela.
Kako je bilo raditi s djecom-glumcima u ovom filmu? Po čemu se razlikuje taj proces od rada s odraslima?
Najviše se razlikuje u pripremi. Kad izaberemo mlade glumce, s njima puno vježbamo, probamo i na poseban način se brinemo da ih dovedemo u „radnu temperaturu”. Cilj je da ja kao redatelj vrlo brzo mogu razgovarati s njima gotovo kao s odraslim glumcima. S druge strane, isto kao i odrasle glumce, mlade glumce smatram suradnicima i izvlačim iz njih inspiraciju i osluškujem njihova mišljenja.
Film ''Koko i duhovi'' postao je kultni među mlađim generacijama. Je li očekivao takav odjek?
Nadao sam se dobrom prijemu kod mlade publike, ali istovremeno sam osjećao i veliku odgovornost da približim tako sjajan roman mladima kroz filmski medij. Jako mi je drago da je publika znala prepoznati veliki trud, ne samo moj, nego i cijele ekipe koja je radila na serijalu filmova o Koku.
Koliko mu je značila suradnja s ocem Ivanom Kušanom, autorom knjiga o Koku?
Suradnja s ocem mi je jako puno značila. Dok smo radili zajedno na scenariju za ''Koko i duhovi''. ali i prije, uvijek je bio pun savjeta, od kojih je najvažniji bio – nikad ne podcjenjuj djecu kao publiku! Toga se držim, i često dobijam pohvale baš zbog toga i one su mi najdraže. Kad je scenarij bio gotov, moj otac mi je bio veliki podrška dok sam kroz režiranje unio jako puno sebe, i jako mi je drago što je bio zadovoljan kad je vidio gotov film.
Kako bi opisao svoj redateljski stil? Postoji li neki film ili autor koji ga je najviše oblikovao?
Ukratko, svoj redateljski stil bih opisao kao - dobra priča i emocije. Po meni, režija treba biti u funkciji priče i likova. Gledatelj se mora pitati što će se dalje dogoditi. S druge strane, film je predivna umjetnost jer objedinjuje sve druge umjetnosti. Ali ipak, stavljanje forme ispred sadržaja mi se čini kao linija manjeg otpora.
Kao mladića su me jako oblikovali redatelji poput Spielberga, Zemeckisa ili Richarda Donnera čiji filmovi su mi se činili kao da se bez imalo muke poigravaju s pripovijedanjem. Oni su mi velika inspiracija, pogotovo kad radim filmove za djecu.
U hrvatskom filmu često dominiraju teške teme – što ga vuče dječjoj perspektivi i žanru obitelskog filma?
Mi u zadnje vrijeme imamo jako puno sjajnih filmova koji osvajaju mnoge nagrade na stranim festivalima, ali mi se čini da je publika često zapostavljena. Kod našeg filma često moramo na pola zažmiriti da bismo mogli reći da ima zanimljivu priču. Često ostaje na „lijepo je snimljen” ili „ima važnu temu”, što su sve važne stvari, ali postoji velika praznina u sferi žanrovskog filma koji ljudi žele gledati. Ja volim ispunjavati tu prazninu i pokušavati dokazati da se to može raditi na kvalitetan način.
Smatra li da dječji filmovi u Hrvatskoj dobivaju dovoljno prostora i podrške?
Dječjih filmova ima sve više, institucije ih podržavaju, a publika pogotovo. Nama treba još puno više filmova raznih žanrova – komedija, krimića, horora... Mislim da taj prostor polako raste ali nije još došao do zasluženog udjela.
Što misli o hrvatskoj publici danas – ima li dovoljno interesa za domaće filmove namijenjene djeci?
Sigurno da ima interesa. Dječji filmovi imaju jako dug život jer stalno dolaze nove generacije publike koje iznova gledaju i reagiraju na filmove za djecu.
Koje filmove je volio gledati kao dijete – jesu li neki od njih utjecali na njegov rad?
Kao dijete sam upijao filmove Charlieja Chaplina. Njegove filmove kao što su ''Svjetla velegrada'' ili ''Cirkus'' sam gledao po nekoliko desetaka puta. Oduševila me njegova svestranost – bio je glumac, scenarist, redatelj, a sam je i pisao muziku za svoje filmove. Obožavam njegovu jasnu i emotivnu režiju i savršenstvo ritma, koja njegove filmove čini bezvremenskima.
Kako bira teme i priče koje želi ispričati? Što ga osobno najviše inspirira?
Zanimaju me vrlo različite teme i želim probati raditi različite filmove – ne samo one za djecu. Iako nisam ekstrovertiran, volim raditi po principima rock'n'rolla, koje bih okarakterizirao kao emotivnost, iskrenost i igru. Imam i vrlo jasne političke stavove – ali mislim da njima nije mjesto u svim filmovima. Čak i kad jest, oni ne smiju docirati nego moraju biti utkani u priču kroz osobnu perspektivu.
Kada ne snima – gleda li filmove, piše, radi na novim projektima?
Trudim se gledati što više filmova premda to radim puno manje nego prije. Ali često volim otići sâm u kino i nakon toga šetati do kuće i razmišljati o filmu. Bavim se i fotografijom, a najviše volim fotografirati portrete. Volim i pisati prozu i poeziju, a najvažniji projekt na kojem radim je film „Morska vila”, mjuzikl s pjesmama grupe „Daleka obala”, za koji trenutno pišem scenarij.
Što bi poručio mladima koji žele postati redatelji – posebno onima koji vole rad s djecom i za djecu?
Preporučio bi im da budu uporni i da ne odustaju. Da se igraju, da uvijek istražuju, i da budu iskreni prema publici. Onima koji rade s djecom poručio bih da ne zaboraviti vjerovati djeci i učiti od njih.
