U sljedećim ćete minutama upoznati čovjeka kakav inače postoji samo na filmu. Škot s hrvatskim državljanstvom Martin Kruk-Šenk nakon srednje škole otišao je u padobrance, prošao španjolsku Legiju stranaca, Ulsterski obrambeni regiment, Domovinski rat, onaj u Burmi. Svjetski je rekorder u skoku s padobranom, bio je privatni zaštitar u Iraku i Afganistanu, a borio se i protiv gusara u Indijskom oceanu. Kao da mu sve to nije bilo dovoljno, preveslao je Atlantski ocean te propješačio Saharu. Ovog Supermana, koji se sada priprema za maraton na Mount Everestu, predstavlja vam naš Saša Knežić.
Pri posjetu prijatelju u Danskoj, u britanskim novinama pročitao je članak s naslovom ''Bitka za Vukovar''. S mišlju kako postoji država kojoj bi mogao pomoći, sljedeće jutro sjeo je na vlak te preko Berlina i Trsta stigao u Zagreb, a 7 dana kasnije u Vinkovce.
Zadivljen duhom koji su pokazali vukovarski branitelji, brzo se prilagodio.
''Jezik je bio veliki problem. Kad smo hodali uokolo, svi su govorili: ''Bok'', A strancu ta riječ jako čudno zvuči. Svi su govorili: ''Bok!'' Brzo smo naučili uzvratiti s: ''Bok!'' iako nismo znali što to znači.
Cimer Pierre je poginuo, no Martin se nije dao otjerati.
''Prvobitna mi je ideja bila doći u Hrvatsku na nekoliko tjedana. No unutar nekoliko dana stekao sam prijatelje i postalo mi je nemoguće otići. Hrvatska se branila, nisam se mogao okrenuti svojim novim prijateljima i reći: ''Bilo mi je dosta, idem doma.''
Hrvatska mu je, kaže, itekako uzvratila.
''Ne žalim za mnogo toga u životu. Ali nikad neću požaliti što sam došao u Hrvatsku i pomogao Hrvatskoj. Osjećam to svakog dana. Vidim svoju suprugu svakoga dana. Ona je Hrvatica. Bilo da mi stranac kojeg upoznajem prvi put kaže: ''Hvala za to što ste učinili u ratu. To mi toliko znači…'' Ja nisam učinio mnogo. Nisam čak ni bio ranjen, a kamoli ubijen.''
I tako je u Hrvatskoj ostao 8 godina, nakon čega je krenuo u nove svjetske ratove. Martin je, naime, odrastao u vojnom okruženju, nakon djedovih i očevih odličja, zid je jednostavno čekao njegova.
''Dobijete navalu adrenalina… Kad stvari idu dobro ili kad idu loše. Uvijek je tu adrenalin koji vam kola žilama. Ponajviše od svega, tu su prijatelji koje steknete. I dijelite iskustva koja 99 % ostatka čovječanstva neće iskusiti. I to vas poveže kako vas ništa drugo neće povezati. Ako preživite, zbog toga mnogo više cijenite život. Naučite cijeniti sitnice u životu. I to vas podsjeća na to da je toliko toga nevažno u 21. stoljeću. A opterećujemo se time! A tako je nevažno.''
No Martin, čini se, više od života ipak cijeni adrenalin. 2021. godine se, naime, u ovakvom čamcu s prijateljem otisnuo preko Atlantskog oceana.
''To se činilo tako nemoguće mogućim, otisnuti se u malom čamcu na vesla. I to mi je još emocionalni trenutak, kad pogledam fotografiju nas kako isplovljavamo u tom čamčiću. To je nevjerojatan osjećaj, čak i sad kad pomislim da bi se dva čovjeka u malom čamcu suočila s moćnim Atlantskim oceanom. A kad je ocean bijesan, to je zastrašujući okoliš.''
83 dana trajalo je putovanje oceanskim, ali i emocionalnim okolišem. Od predivnih pojava na nebu za lijepih dana, preko morske faune nadohvat ruke do zastrašujućih situacija kad priroda podivlja.
''Ja sam veslao, Werner je sjedio u kabini. Pogledao sam lijevo i oko 200 metara od nas vidio sam bijeli vodeni zid. Ali nisam se zamarao time. Koje dvije sekunde poslije, bum, taj bijeli vodeni zid pogodio nas je s desne strane.''
Ipak, kaže, najveći izazov bio je provesti nepuna tri mjeseca s čovjekom u nekoliko kvadrata. Bilo je tu svega - smijeha, suza i sukoba.
''Glupo sam ga jedanput optužio da ne ulaže dovoljno truda u veslanje. Podsvjesno sam vjerojatno htio sukob, da bih se mogao ispuhati. Rekao sam: ''Wernie, ne ulažeš dovoljno truda u zaveslaje, moraš više zapeti.'' Počeli smo vikati na otvorenoj palubi, bili smo jedan uz drugoga i urlali smo jedan na drugog iz petnih žila.
Nakon ispuštanja pare, Martin mu se ispričao i nastavili su kao da se ništa nije desilo. Isti je podvig, zbog problema s opremom i otkazivanjem elektronike, bezuspješno pokušao i dva puta ranije, kada nitko od prijatelja nije htio ići s njim.
''Moja sestra, koja mrzi more, s vremenom je rekla: ''Ako nitko drugi ne želi ići s tobom, idem ja s tobom.'' Mislim da mi je bilo lakše sa sestrom jer imate tu obiteljsku vezu. A s Wernerom je bilo drukčije, dva alfa-mužjaka koja se odmjeravaju i pokušavaju stalno održavati taj mačo-stav.''
A za ne povjerovati je čega se naš mačo-men ipak boji.
''Te sitnice, poput igala… Čak i cijepljenje, ne mogu gledati. Davati krv… Mrzim to. Ne boli me, nego… Pomisao da mi igla ulazi pod kožu, to je… Sigurno je nekakva fobija, ne znam. Ne mogu gledati.''
Igla mu je trebala kada mu je medicinska ekipa ovog proljeća u Maroku bušila žuljeve. S još jednim bivšim suborcem, naime, sudjelovao je u Marathone des Sables, tzv. maratonu pijeska.
''Pustinja je prekrasna, ali kad hodate njome po cijeli dan, iz dana u dan sedam dana… Ako je ravna površina, nemate se na što usredotočiti. Zato se usredotočite na bol u vašim cipelama jer imate žuljeve, naravno.''
S ruksakom na leđima, napunjenim svim potrebnim za preživljavanje 7 dana pustinje, propješačio je tako 250 kilometara saharskog pijeska. Na pitanje zašto sve to radi, odgovor je jednostavan – da svojoj djeci primjerom pokaže kako je moguće ostvariti sve što požele. No sa smiješkom ipak priznaje kako nije najjača karika u obitelji.
''Moja supruga ima najteži posao od svih. Jer dok mene nema, ona se mora nositi sa svojim poslom, s kućom, s djecom, s ljubimcima, s računima… Sve pada na nju za to vrijeme. I ja sam svjestan te činjenice jer, dok sam ovdje i pomažem joj i dijelim taj teret, nemam pojma kako se žene nose s time same. O, da. Nemojte joj reći da sam to rekao! Između muškaraca i žena, potajno moram priznati da su žene jače. One drže kuću, zar ne? Ali nemojte joj reći.''