Ona je rokerica, partijanerica i buntovnica, ali i ženstvena romantičarka i umjetnička duša. Kad su ljubavne patnje u pitanju, citira Andrića, pa kaže da kad nije očajna, ne vrijedi ništa. Za politiku, u kojoj se okušala, kaže da imamo vlast kakvu zaslužujemo, a glazbom se počela baviti jer je bila užasnuta tadašnjim tekstovima na estradi. S damom britkog jezika Alkom Vuicom razgovarala je Sanja Jurković za In magazin.
''Pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo…'', pjeva Josipa Lisac.
Naime, pokojnog Karla Metikoša oduševila je poezija koju je pisala Alka Vuica pa ju je upoznao s Josipom Lisac, a ostalo je povijest.
''Mi smo jednostavno kliknule još kad sam ja bila jako mlada. Ljudi ne znaju da sam ja napisala Tajči najveće hitove, ''Hajde da ludujemo'', ''Moj mali je opasan'', ''Don Juan i smokvica'', to sam čak i izmislila, taj štos. Najviše, recimo, možda čak za Grdovićeve. U kući kamenoj moje matere ili ''Sve za ljubav što triba'', onako ne očekuju to od mene da sam pisala takve pjesme'', priča Alka.
A sada su iza nje već četiri desetljeća na domaćoj sceni.
''Ne mogu vjerovati u tu brojku, osjećam se još uvijek kao ona ista klinka koja je počela pisati pjesme iz ljubavi prema poeziji i užasnuta groznim tekstovima koji su tada vladali na estradi'', kaže Alka.
Ipak, trebalo joj je neko vrijeme da odluči popeti se na pozornicu.
''Prvi put kad sam postala svjesna svog glasa je kad sam upoznala Bajagu. Ja sam progovorila nešto, krenuli smo pričati, a već sam pisala tekstove i tad mi je Bajaga rekao - imaš vrlo lep glas, haha, ja kažem - i ti isto. Kaže on - ti si prvi pisac bez prišteva i naočala, hahaha, on je zapravo i utjecao na mene, nagovorio me da krenem pjevati. Žao mi je što nisam probala ranije. Ali danas kad analiziram to, onda znam da sam se uvijek tu nešto muvala, još u Umagu. Uvijek me bilo oko bine, uvijek sam voljela upoznavati muzičare, uvijek sam odlazila gledati te plesnjake. Znači, zapravo, oduvijek sam se htjela popeti na binu'', priča Alka.
A danas, nakon toliko godina plovidbe domaćim glazbenim vodama, naučila je, kaže, dići jedra na vrijeme.
''Naučila sam kad me traže da nešto napišem, da prvo dogovorim novce, evo to sam naučila. Jer to nikad nisam znala. Uvijek mi je bilo jako neugodno pričati o novcu, ja sam valjda ta neka generacija, kao novac je trebao biti nešto što dođe, što se podrazumijeva i uvijek je bilo nepristojno pričati o tome. I meni je užasno dugo trebalo da to naučim, tako da sam doživljavala razna razočaranja'', priča Alka.
No razočaranja su, smatra, sastavni dio života, ali i prilike iz kojih možemo nešto naučiti ili, pak, izvući ono najbolje.
''Nisam baš imala sreće s muškarcima, uvijek sam ih idealizirala.
Iz tih nekakvih tužnih trenutaka nastali su najljepši ljubavni stihovi,
naravno. Kako je rekao Ivo Andrić, kad nisam očajan, ne vrijedim ništa'', rekla je Alka.
A njezin će podrum jednog dana, šali se, vrijediti milijune. Naime, zahvaljujući Alkinu sinu Arianu, zvučna imena trap scene snimaju albume upravo u njihovu podrumu.
''Haha, Hiljson Mandela je, naravno, naš kućni pjevač, haha, okokućni pjevač. Ja im samo pečem pite i nosim dolje. Ja sam prepopustljiva mama, nikad nisam bila neki autoritet. Ali mili Bože, pjesnikinja sam, umjetnica, takva sam, ali sam uvijek bila prijatelj djeci, svi su uvijek mogli računati na mene, i tuđoj djeci i svom sinu.
Jako volim djecu, žao mi je da nisam imala više djece. Stalno sam mislila ima vremena, ima vremena. U mojoj kući su odrasla mnoga djeca i mnogu sam othranila i primila kao da sam im mama i jedva čekam unuke'', priča Alka.
Ili se, pak, ponovno odvaži zakoračiti u politiku. To bi također bio poprilično otkačen potez, s obzirom na to da je stanje na političkoj sceni uspjelo slomiti čak i Alkin idealistički duh.
''Otkad sam se rodila svi govore bit će bolje, a sve je gore i gore, najbolje je bilo kad sam se rodila, haha. Nekad me to povuče, jednostavno, mislim možda bi mogla iskoristiti to što sam javna osoba, ali ja mislim da su ljudi užasno glupi generalno i da zapravo imaju sve ono što zaslužuju'', rekla je Alka.