U prilogu In magazina odlazimo u Zagorje. Upoznat ćemo vas s božićnim običajima tog kraja. Kako se izrađivao tradicijski nakit, koja su se jela pripremala na Badnjak, zašto se darivala voda i pazilo da se ne ugasi vatra od Badnjaka do svetog Ivana? Sve to otkriva naša Julija Bačić Barać.
U mjestu Mađerevu, nedaleko od Novog Marofa, stari božićni običaji Hrvatskog zagorja nisu zaboravljeni. Bor se ukrašava tradicionalnim nakitom kinčem, i to baš na Badnjak.
Kinč može biti izrađen i od drugih materijala, a izrađuje se tijekom cijelog adventa.
''Počelo se od blagdana svete Barbare do Badnjaka, mlađe djevojke bi se skupile i svaku večer odlazile u jednu kuću izrađivati kinč'', pričaju.
Strogo se u prošlosti, ali i danas, pazilo na post na Badnjak.
''Toga dana jelo se samo jedanput i to u ranim večernjim satima, zanimljivo je da je toga dana posto obavezan bio i za životinje''.
Među posnim jelima nezaobilazna je pera - tijesto s nadjevom od kravljeg sira.
I pucanci su bili nezaobilazni na dan posta.
Na Božić zagorska trpeza izgledala je ovako:
''Prvo jelo koje se blagovalo po dolasku s mise polnoćke bile su pečene ćurke, krvavice i kobasice te kiselo zelje. Zelje se smatralo prestižom, imati kiselo zelje nastojala je osigurati svaka obitelj i gotovo da nije bilo blgdana bez zelja''.
Vatra koja bi se zapalila na Badnjak danima se nije smjela ugasiti.
''Ona se nije smjela ugasiti do blagdana svetog Ivana apostola odnosno Januševog. Vjerovalo se da vatra mora gorjeti, upravo zbog svoje jačine ona će imati jednu zdravu moć jer svi oni koji će se ena toj božićnoj vatri grijati bit će zaštićeni od zlih sila pa i mogućih bolesti''.
Zanimljivo je da se, osim vatri, pozornost pridavala i vodi pa se na Božić nekoć darivala, vjerovali ili ne - voda.
''Voda je živi stvor i izvor zdravlja i snage stoga ono mora biti na Božić darivano, žena bi prije nego bi kantom zahvatila vodu iz zdenca u njega ubacila taj svoj dar i rekla: hladna vodo ja ti dajem dara, a ti meni srećice i zdravlja''.
U čestitare se ipak nije odlazilo na Božić nego dan kasnije.
Bolje da nestane sela nego običaja, a za običaje Zagorja s ovakvim čuvarima tradicije doista nema straha od zaborava.