Plavi kaputić 30 godina poslije, dokumentarni je film Jakova Sedlara koji priča emotivnu priču djevojčice čije suze svi pamte - Željke Jurić Mitrović. Njezina sjećanja na razrušeni grad i kolone u kojoj je 1991. godine napustila rodni Vukovar i dalje su itekako živa. Pretače ih u svoje pjesme, a mašta i o otvaranju Muzeja sjećanja. Točno 30 godina nakon pada Grada heroja, ekipa In magazina razgovarala je s ovom heroinom koja je ispričala što sve stoji iza njezinih suza, kako danas gleda na svoj grad, plavi kaputić, ali i na što je najponosnija u svojem životu.
Djevojčici u plavom kaputiću oduvijek je srce bilo puno njezina rodnog grada. Bila je i jest njegov dio. Muka koju je pretrpio te ona zajedno s njim, zauvijek ju je obilježila. No ova ponosna Vukovarka nije htjela dopustiti da povorka tuge 1991. godine bude posljednje što će iz njega pamtiti.
Prvi se put u svoju kuću vratila nakon sedam godina izbjeglištva. Na emotivnom teškom putu pratile su je kamere redatelja Jakova Sedlara.
''Radio sam preko 200 filmova u životu i to mi je bio najteži trenutak u životu. Taj lom koji se dogodio u duši Željke i mame kad su ušle u kuću i vidjele da nema ništa što su imale i s čim je odrastala, to je bilo vrlo, vrlo teško'', priča Sedlar.
Nakon filma Anđeli rata, koji priča o ratnom stradanju djece, ovo dvoje ljudi stoji i iza dokumentarnog filma Plavi kaputić – 30 godina poslije. Svojevrsno je to svjedočanstvo tko je Željka Jurić Mitrović danas.
''Ja sebe vidim danas kao ženu, majku, prijateljicu, normalnu osobu koja ide dalje'', kaže Željka.
''Željka je simbol stradale djece u domovinskom rata, časna sooba, strasna osoba, hrabra'', priča Jakov.
S tim se slažu i brojni drugi akteri filma, koji su sve ove godine sa Željkom u onom dobrom, ali i zlu. Svi jasno pamte njezine suze koje su zabilježile kamere BBC-a, a zbog kojih je tada ona kao šestogodišnjakinja postala prepoznatljivo lice Domovinskog rata, težine koju on nosi sa sobom.
''Meni je najveći trag ostavilo kad su mi ubili prijatelja pred očima i to je baš renutak kad su ugasili djetetu dječju igru i stavili veliku bol. Aci su skinuli kožnu jaknu, rekao je da nije ništa kriv i ispalili su cijeli rafal u Acu'', prisjeća se.
Plakala je Željka još nebrojeno puta. Nije zaboravila, ali je oprostila.
''Ja osjećam ljubav, bol, ali mržnju nisam nikad osjećala tako da ne znam o tome puno ni reći'', tvrdi.
U Vukovaru je osnovala obitelj, a kćer Maju smatra svojim najvećim uspjehom.
''Zato što je to dijete sretno, nasmijano, otvoreno, dijete, ima bezbrižno djetinjstvo. Maja zna tko je njezina mama, da je bio rat, da joj je otac branio Hrvatsku i najvažnije da smo joj usadili vjeru i ljubav.'', kaže.
Ovaj grad dao joj je i supruga Luku. Branitelja koji je na ratištu upoznao njezina ujaka, kasnije zavolio njezinu obitelj, a onda i nju.
''Ja sam rekao njezinoj majci, ja ću da je posvojim, ona je rekla ne može, a ja sam rekao onda će bit moja i božja'', priča Željkin suprug.
Sa svojom obitelji Željka živi u mjestu Berak, nedaleko od Vukovara. U kući u kojoj je nekad bio logor. A kako bi se ispričale priče poginulih ljudi, branitelja, ali i djece rata, želja joj je otvoriti Kuću sjećanja. Vukovarci i njihov grad, kaže, to zaslužuju.
''Ovo je sad prostorija koju bih posvetila braniteljima koji su bili samnom za vrijeme okupacije Vukovara. Fotografiej njihove, neki predmeti'', kaže.
Prvi eksponat u muzeju bit će upravo plavi kaputić.
''Plavi kaputić je jedino što ja imam dok sam bila mala. on je tuga , neki dragi ljudi, ali i sreća jer u njemu je moje djetinjstvo'', kaže.
A dok ne ostvari svoj san, i dalje će svoje emocije, razmišljanja i sjećanja pretakati u pjesme. Budućnosti u svojoj Slavoniji se ne boji. Zna da bi njezin život bio sasvim drugačiji da nije bilo rata i snimke koja se mnogima urezala u pamćenje, ali svima želi reći kako je njezin životni film, zapravo film sa sretnim završetkom.