Ne propustite priču o hrvatskom fotografu Zvonimiru Atletiću koji je snimio neke od najljepših portreta Majke Terezije i koji je imao privilegiju izbliza dokumentirati njezinu svakodnevicu te pratiti njezin put do svetosti kroz misionarsko djelovanje.
Fotograf Zvonimir Atletić tijekom svog radnog vijeka zbližio se s Majkom Terezijom, a za ekipu In magazina prijestio se susreta s njom.
''Uvijek je bila blaga, topla, s druge strane energična kad je trebalo djelovati. Uvijek kad bih došao u Indiju pitala je što ima novoga, u tadašnjoj Jugoslaviji krenula je priča oko Međugorja pa se interesirala oko toga, sve ju je zanimalo', priča Zvonimir i otkriva kako je završio u Indiji.
''Zahvaljujući poznanstvu s Mijom Gabrićem i Lukom Depolom koji su bili novinari Glasa koncila. Oni su mi ponudili da s njima krenem u Indiju da snimamo Majku Tereziju i oca Gabrića, tada za mene nepoznate ljude'', prisjetio se Zvonimir koji je 1977. sletio u Calcuttu.
Kakvi su bili dojmovi?
''A čujte, kaos, puno ljudi na svakom koraku, sirotinja, bijeda. Prvo smo došli u njezinu kuću, to se zove Majčina kuća, ona je izašla vani, mala, sitna. Odmah nas je primila u kuću, pitala jesmo li gladni, žedni, kao i uvijek, skromna dobrodošlica, kod njih je sve skromno. One su skupljale ljude po cesti koje su odbačeni i dovodile ih u tu kuću da bar pristojno umru na krevetu uz nekakvu njegu, ne možete ostati ravnodušni kad to vidite'', prisjeća se.
Kakav je bio osjećaj vidjeti da je Majka Terezija dobila Nobelovu nagradu za mir i da ju je papa Franjo proglasio sveticom?
''Za nas koji smo je poznavali to nije bilo iznenađenje, naravno da je izazvalo oduševljenje u nama, bili smo sretni i ponosni'', priča Zvonimir koji je u razgovoru puno pričao i o ocu Anti Gabriću.
''On je isusovac koji je 1938. godine otišao u Indiju i proveo tamo 50 godina radeći, gradio je ceste, škole, male pogone, osnivao banke, školovao djecu, radio je čuda. O njegovoj važnosti za taj kraj najbolje svjedoči činjenica da je pokopan s grumenom zemlje iz rodnog Metkovića i bosom Jadranskog mora, a na sprovod mu je došlo 20 tisuća ljudi, katolika, muslimana, hindusa. svi su ga cijenilii upravo zbog tog rada, nije on pomagao samo katolike, on je pomagao sve u potrebi'', govori Zvonimir koji priznaje da je ponosan na svoje fotografije.
''Nije to moja zasluga, nego zasluga njih dvoje velikih ljudi'', zaključio je.