Nakon povijesnog uspjeha u Cannesu, ekipa filma ''Čovjek koji nije mogao šutjeti'' stigla je u Zagreb. Na svečanoj premijeri okupila se domaća redateljska i glumačka krema, a redatelj Nebojša Slijepčević doživio je emotivno iznenađenje. Zašto je pred publikom pustio suzu, otkriva Aleksandra Keresman za In magazin.
Kući su donijeli povijesnu Zlatnu palmu, na domaćem terenu zasluženo nagrađenu stajaćim ovacijama. No redatelj filma ''Čovjek koji nije mogao šutjeti'' Nebojša Slijepčević nije mogao ni sanjati da će emocije u Zagrebu biti još intenzivnije nego u Cannesu, kada ga je dočekala snimka iznenađenja.
''Želim se zahvaliti tebi i cijeloj tvojoj ekipi za to što si učinio, da jedno takvo djelo napravio da bude živo i za ove buduće generacije da sve generacije shvate da nije bitno koje nosiš ime i prezime i koje si vjeroispovijesti, da je bitno samo da si čovjek'', izjavio je Darko Buzov.
Poruka je to sina Tome Buzova, čija je priča inspirirala film, a komu je na kraju i posvećen. On je bio samo jedan od pet stotina putnika koji se 1993., u vlaku na liniji Beograd-Bar, suprotstavio paravojnim snagama u akciji etničkog čišćenja, zbog čega je izgubio život.
''Ne bih ni počeo snimati film da nisam dobio dozvolu od obitelji Buzov i onda su mi pomogli sa nekim informacijama, dio toga sam dobio neke dosjee od fonda za humanitarno pravo iz Beograda, tako da sam napravio opsežno istraživanje a ono što mi je posebno drago u večeri dodjele nagrada dobio sam jednu predivnu poruku od Darka Buzova, sina Tome Buzova gdje je dao punu podršku filmu i ne bih dalje pričao o sadržaju ali moram priznat da me ta poruka u tom trenutku dirnula možda više od nagrade'', ispričao je Nebojša Slijepčević.
Emotivni su bili i brojni uzvanici, prepuni ponosa što se jedna mala hrvatska kinematografija okrunila ovako prestižnom nagradom. Dapače, prvom takvom od osamostaljenja države.
''Ja sam skakala od sreće kad se ovo dogodilo jer da, imaš osjećaj da je to nešto duboko povezano i s tobom jer je tvoja zajednica u pitanju i ono sretna sam užasno zbog njih Nebojše naročito, ali i zbog svih nas'', priča Barbara Nola.
''Ako ovo nije dokaz da stvarno radimo dobre filmove onda ne znam što je. Ne znam da li ljudi razumiju koliko je ovo ogromna stvar. Nebojša i njegova ekipa su napravili nešto neviđeno tako da drago mi je da je ovoliko kolega i prijatelja došlo pogledati film. Rekla sam već da smo svi mi dobili, zaista jesmo i hvala im na tome'', dodala je Lana Barić.
Pred filmom je tek sada onaj najljepši dio, prikazivanje na domaćim festivalima i doticaj sa širom publikom.
''Nisu se slegnuli dojmovi, ova hrpa ljudi to pokazuje da smo još uvijek uzbuđeni i da slavimo i cijela ekipa slavi'', izjavila je Katarina Prpić.
''Filmove je teško raditi to ljudi jako rijetko znaju dug je put da se dugometražni film napravi, trebat će vam tri do pet godina za kratki je to možda malo kraće ali za ovaj film je isto trebalo od ideje do kada smo ga predstavili na festivalu je prošlo skoro punih pet godina'', zaključio je producent Danijel Pek.
Uz to što su svladali izazov okupljanja internacionalne ekipe, uspjeli su i uvjerljivo oživjeti komadić prošlosti usred metropole.
''Možda neobično da je Zagreb odglumio jednu zabit iz 1993., imali smo komad pruge na Glavnom kolodvoru gdje se inače peru vagoni i kroz prozor vagona se vidi samo neka ruševina i stvarno izgleda autentično'', priča Nebojša Slijepčević.
''To se snimalo u veljači od nekih 6, 7 ujutro, bilo je užasno hladno tako da nam je odgovaralo da smo svi skupa u istom kupeu da se ugrijemo'', ispričao je glumac Silvio Mumelaš.
Dok još uvijek lebde na krilima euforije, Nebojša svejedno ostaje skroman, ali prepun nade za još svjetliju budućnost hrvatskog filma.
''To će splasnut naravno za par dana i onda se radi kao i do sada, život ide dalje ali ono što je bitno je da će film biti gledan, to me veseli i da će možda moj idući film malo lakše napraviti to me isto veseli'', zaključio je Nebojša.
Najvažnije su već dokazali, kako u maloj zemlji vrijedi sanjati i one najveće snove.