Dok je hrvatska reprezentacija ispisivala novu stranicu svoje nogometne priče, novinar Nove TV Saša Lugonjić bilježio je sve ono što se događalo izvan terena. U razgovoru nam je otkrio kako izgleda mjesec dana rada na Svjetskom prvenstvu, što ga je u Americi najviše iznenadilo i koje će trenutke još dugo pamtiti.
Dok milijuni gledatelja prate utakmice i televizijska javljanja, malo tko razmišlja o tome kako izgleda svakodnevica reportera koji gotovo mjesec dana prate reprezentaciju na drugom kraju svijeta.
Između prijenosa, konferencija za medije i treninga ostaje vrlo malo prostora za predah, a svaki slobodan trenutak prilika je za novu priču koja će gledateljima približiti zemlju domaćina. Upravo je tako izgledalo Svjetsko prvenstvo za novinara i reportera Nove TV, Sašu Lugonjića, i našeg snimatelja Dejana Tatomira, koji su uz nogomet uspjeli zabilježiti i drugu stranu Amerike.
Galerija
Već na samom početku postalo je jasno da će ritam prvenstva diktirati tempo cijelog dana. Zbog vremenske razlike raspored je bio potpuno drukčiji od onoga na koji su navikli u Hrvatskoj, pa je svaki dan bio precizno isplaniran od jutra do večeri.
"Većinu vremena u Alexandriji dan nam je bio poprilično razvučen, jer nam raspored aktivnosti nije ostavljao previše praznog hoda. Zbog vremenske razlike, popodnevne vijesti počinjale su već u 11, a dnevnik u 13 sati, dok su konferencije za medije najčešće bile u 17:15, a treninzi u 18. To znači da smo nakon doručka relativno brzo kretali u akciju. Nakon javljanja u dnevnik otišli bi na ručak, kratko odmorili i kretali s popodnevnim aktivnostima. U hotel bismo se vraćali nešto prije 20h, pripremili se za slijedeći dan i bacili pogled na utakmicu'', priča nam Saša te nastavlja.
''Idealna, ali rijetka situacija bila je kad su treninzi i presice bili ujutro, jer tada bismo nakon javljanja za dnevnik kolega snimatelj Dejan Tatomir i ja otišli do Washingtona. Dva dana prije odlaska iz Alexandrije posjetili smo Georgetown, koji je najšarmantniji kvart u Washingtonu. Za preporuku svakome tko se zatekne u američkoj prijestolnici.
U danima kad reprezentacija nije bila u Alexandriji, već u Dallasu i Torontu na utakmicama s Engleskom i Panamom, odlazili smo na teren i snimali priče. Amiši u Pennsylvaniji, Springsteenov centar u New Jerseyu, pa još jedna u New Yorku koja tek treba biti emitirana. To nam je bio poseban gušt.", otkriva nam Saša.
Iako je posao bio u prvom planu, boravak na istočnoj obali pružio mu je priliku da iz prve ruke upozna Ameriku kakvu rijetko viđamo u televizijskim izvještajima. Boston, Washington, Philadelphia i New York ostavili su dojam koji se, priznaje, razlikovao od stereotipne slike koju Europljani često imaju o Sjedinjenim Državama.
"Od dolaska u Ameriku bili smo vezani isključivo za istočnu obalu, Boston, Washington, New York, Philadelphiju, a taj dio je poprilično drugačiji od nekih drugih krajeva koji predstavljaju možda više onu stereotipnu sliku Amerike u očima Europljana. Mi smo uživali od prvog dana, ljudi su iznimno srdačni, prijateljski nastrojeni i mnogi od njih su nam se gotovo ispričavali zbog slike koja iz njihove domovine odlazi u svijet posljednjih godinu i pol dana. Ono što se definitivno podudara sa slikom koju gledamo na televiziji je užurbanost koja je neizostavni dio života velikih američkih gradova.", govori nam Saša.
Najveće iznenađenje ipak nisu bili gradovi ni znamenitosti, nego ljudi koje je susretao na svakom koraku. Prisjeća se da ga je ista stvar oduševila i prije petnaest godina, kada je prvi put posjetio New York, no ovoga puta taj je dojam bio još snažniji.
"Možda baš ta pristojnost ljudi. Bio sam u New Yorku prije 15 godina i sjećam se da smo supruga i ja i tada bili oduševljeni koliko su ljudi spremni pomoći strancu na ulici, koliko su srdačni, a sada se to potvrdilo u još većem obimu. Bez obzira radilo se o običnim ljudima na ulici ili onima s kojima smo surađivali u poslovnom smislu, gotovo svi su ostavili iznimno pozitivan dojam."
Zanimljivo je bilo promatrati i kako se u zemlji domaćinu razvijala atmosfera oko Svjetskog prvenstva. Dok je u Europi nogomet glavna tema od prvog dana turnira, u Americi se interes, kaže, gradio postupno. Tek nakon dobrog ulaska domaće reprezentacije u natjecanje bilo je moguće osjetiti da se igra najveći nogometni događaj na svijetu.
Pogledaji ovo
"Meni je za oko zapelo koliko se više ljudi u dresovima američke reprezentacije moglo vidjeti na ulicama nakon što su Amerikanci krenuli s dvije pobjede. Sjećam se kad su igrali prvu utakmicu s Paragvajem, izašli smo u centar Alexandrije i nije se mogao osjetiti nikakav hype, nismo valjda ni tri osobe u dresu vidjeli. Dan nakon te utakmice Knicksi i Spursi igrali su 5. utakmicu NBA finala i Amerikancima je neusporedivo važnija bila ta utakmica od starta reprezentacije na Svjetskom prvenstvu.
No, kao što sam i pretpostavljao, nakon što su pobjednički krenuli sve više ljudi pratilo je Svjetsko prvenstvo i počelo vjerovati da Amerikanci mogu čak do polufinala. Nakon onog skandala s Balogunovim crvenim kartonom, mogu samo reći da mi je drago što nisu.", priznaje Saša.
Hrvatska je, s druge strane, među Amerikancima izazivala vrlo pozitivne reakcije. Gotovo svaki razgovor o tome odakle dolazi završavao je istim asocijacijama – ljepotom zemlje i kapetanom hrvatske reprezentacije.
"Wooow, beautiful country" je prva reakcija, "Ohhh, Luka Modrić" druga'', otkriva Saša.
No nije ostalo samo na komplimentima. Tijekom četiri tjedna boravka susreo je velik broj ljudi koji su Hrvatsku već posjetili ili je planiraju obići, a neke od tih priča ostale su mu posebno u sjećanju.
"Moram priznati da me iznenadilo koliko je ljudi ne čulo za Hrvatsku, već je i posjetilo. Ili je ima na bucket listu. Baš sam se prije odlaska iz Alexandrije u Toronto otišao ošišati i čovjek koji je sjedio na stolici pored mene rekao je da je bio prije dvije godine na Visu, a frizer se nadovezao i rekao da on i supruga nakon vjenčanja planiraju medeni mjesec po Hrvatskoj. A takvih primjera je bilo dosta u ova četiri tjedna."
Boravak u Americi nije bio rezerviran samo za nogometne stadione i gradove domaćine. Upravo su reportaže nastale izvan sportskih borilišta, kaže, bile među najzanimljivijim iskustvima cijelog putovanja. Posebno mjesto među njima zauzima posjet okrugu Lancaster u Pennsylvaniji, gdje je imao priliku izbliza upoznati život amiške zajednice.
Pogledaji ovo
"Što se lokalnog stanovništva tiče, najviše mi je u sjećanju ostao okrug Lancaster u kojem smo snimali priču o Amišima. To je ipak potpuno drugačiji način života, nešto s čime se nemate prilike inače susresti i doživjeti tako nešto i snimiti priču o tome je bilo odlično iskustvo. Jedan član amiške zajednice čak nas je pozvao kod sebe, lijepo smo se napričali, jedino je odmah naglasio da se ne želi snimati. Bilo mu je zanimljivo kako smo mi zbog posla došli u Ameriku s drugog kontinenta, a on nikad nije izašao iz Lancastera."
Putovanja često donesu i potpuno neočekivane trenutke koji ostanu urezani u sjećanje, premda nemaju nikakve veze s razlogom zbog kojeg ste uopće krenuli na put. Jedan takav dogodio se već drugog dana boravka u Bostonu, tijekom sasvim obične šetnje gradom.
"Situacija koju ne bih nazvao najneobičnijom, ali bih je svakako izdvojio dogodila se drugog dana našeg boravka u Americi. Šetali smo Bostonom, išli prema čuvenom Beacon Hillu, i ožednili. Tražimo neki kafić i naletimo na Cheers. Legendarni kafić iz serije 'Kafić Uzdravlje'. To je serija koja nam je obilježila djetinjstvo i baš je bio gušt popiti piće tamo."
Dok gledatelji vide tek nekoliko minuta televizijskog priloga, iza svake reportaže kriju se dani, pa čak i mjeseci priprema. Dobar prilog ne nastaje slučajno, objašnjava Lugonjić, nego je rezultat brojnih dogovora i organizacije koji počinju puno prije samog putovanja.
"Povući ću paralelu s reprezentacijom, pa reći da je za nas samo izvještavanje kao za igrače i izbornika onih 90 minuta na terenu. To je dio koji svi vide i o tome što tada napravite ovisi uspjeh cijelog projekta, ali da bi to funkcioniralo i da bi bili u mogućnosti napraviti dobar posao morate odraditi brojne predradnje prije toga. Dobar primjer su reportaže iz teniskog i košarkaškog Hall of Famea. Predstavljale su mi poseban gušt, dobio sam i dosta poruka nakon što su emitirane, a dogovorio sam ih još u veljači. Tih 5-6 minuta koliko su trajale proleti u trenu, ali morate na vrijeme pripremiti teren i ispeglati detalje.", objašnjava nam.
Svjetsko prvenstvo privuklo je navijače iz cijelog svijeta, a hrvatske navijače bilo je gotovo nemoguće ne primijetiti. Njihove povorke i prepoznatljive zastave izazivale su pozornost i među lokalnim stanovništvom, koje je s velikim zanimanjem pratilo atmosferu koju su donosili na ulice američkih gradova.
"Bio sam u Philadelphiji kad je središtem grada prolazio korteo s onom stometarskom zastavom. Mnogim stanovnicima Philadelphije koji su se zatekli na ruti, to je bilo jako simpatično, te su vadili mobitele, snimali i poželjeli sreću hrvatskoj reprezentaciji. Amerikanci generalno vole spektakle, a Svjetsko prvenstvo ipak je najveći sportski spektakl na svijetu."
Kada bi cijeli boravak u Americi morao sažeti u jedan prizor koji nema veze s nogometom, odgovor bi bio potpuno osoban. Za Sašu Lugonjića taj trenutak nije bio vezan uz stadion, navijače ili utakmice, nego uz glazbu i čovjeka kojeg smatra simbolom jedne drugačije Amerike.
"Na ovo pitanje odgovorit ću subjektivno. Bono je jednom rekao da kad pomisli na Ameriku pomisli na Brucea Springsteena. Ja sam na sličnoj liniji razmišljanja, jer sam veliki poštovatelj i glazbenog i društvenog doprinosa koji je 'The Boss' imao i na Ameriku, ali i svijet općenito. Kad sam još prije nekoliko mjeseci vidio da se sredinom lipnja u Long Branchu, u New Jerseyu, otvara Bruce Springsteen Centar odmah sam krenuo u akciju. Želio sam napraviti reportažu s tog mjesta.
Dejan Tatomir i ja tamo smo se našli 22. lipnja, točno devet dana nakon što je Centar otvoren. I bili smo prva televizijska ekipa iz Europe koja ga je posjetila. Springsteen je za mene utjelovljenje Amerike koja je pozitivna, uključiva, koja drži do ljudskih prava i sloboda. I zato je posjet tom mjestu za mene bio najupečatljivije iskustvo iz Amerike.", priznao nam je Saša.
A kada bi morao ispričati cijelo Svjetsko prvenstvo bez ijednog kadra s utakmice, ideja mu je već spremna. U jednoj filmskoj sceni, kaže, stalo bi sve ono što je obilježilo turnir i događanja oko njega.
"Old school telefon s velikom slušalicom u krupnom kadru. Vidi se ruka koja uzima slušalicu i čuje samo 'Hello, Gianni. This is Donald'.", zaključio je Saša.
