Nakon oduševljenja zbog filma Uboga stvorenja koji je izašao prošle godine, Yorgos Lanthimos je ove godine podario svijetu još jedan film. Jedva sam čekala trenutak kada ću ga moći gledati, ali ovoga puta zaista nisam bila oduševljena.
Za scenarij Kinds of Kindness zaslužni su Yorgos Lanthimos i Efthimis Filippou, dok režiju potpisuje naravno isključivo Lanthimos. On je poznat po svom osebujnom nadrealnom redateljskom stilu koji često spaja apsurd s crnim humorom, i psihološkom napetošću.
Njegovi filmovi često istražuju distopijske ili čudne alternativne stvarnosti, gdje su ljudske emocije ili preuveličane ili potpuno ogoljene, što je slučaj i u ovom filmu. Upravo su emocije ono što je u Kinds of Kindnessu po meni najuznemiravajuće, ali i najjasnije.
Redateljske odluke Lanthimosu su i u novom filmu vidljive kroz minimalistički dijalog, oštru kinematografiju, i pomalo mrtvačke glumačke izvedbe kako bi se dodatno stvorio osjećaj nelagode, a sve to sa ciljem kako bi se gledatelji suočili s bizarnom logikom koju gradi. Kinds of Kindness je triptih koji se sastoji od nepovezanih priča sa Lanthimosovim najdražim glumcima, Emmom Stone, Jessejem Plemonsom, Margaret Qualley, Willemom Dafoeom, Hong Chau, Mamoudou Athijem, i Joe Alwyinom.
Priče se oslanjaju na nadrealnu okrutnost ljudske naravi i svijeta, te bi rekla da je to jedina poveznica između tri bizarne priče koje bi mi u ovom trenutku bile izrazito teško za opisati. Iako u nazivu filma možemo identificirati riječ ljubaznost, u samim pričama je jasno da u Lanthimosovim svjetovima nema ljubaznosti niti malo. Druga tema koja je poveznica za bar dvije priče, jeste ideja potpune kontrole koja je prikazana na uvijek iznimno krvav način. Osobno me film nije dojmio, jer niti u jednom trenutku nisam u potpunosti shvatila zašto je redatelj napravio ovaj film.
Činilo mi se kao da gledam film još jednog stvaratelja koji ima financijsku podršku bez obzira što on radio, bez obzira koliko je djelo bespotrebno, i bez obzira koliko malo smisla ima sve što gledamo. Prva priča mi je bila zanimljiva jer sam mislila da će voditi nekamo, te sam dala šansu kako bi istražila zajedno sa likovima glavnu srž priče.
Nažalost, do srži nisam došla niti ja, niti glavni likovi. Lanthimosova bizarnost jeste nešto što je autentično za njega, ali u ovom slučaju je tu samo kako bi što više gledatelji vidjeli koje su granice bizarnosti koje potencira, ali nemamo nikakav kontekst koji nam je jasan kao što je bio slučaj u fantastičnom filmu Uboga stvorenja. Falilo mi je jasnosti u njegovoj brutalnosti, te vraćanje na fabričke postavke pričanja priče - što je ideja i tema ovog djela.
Glumačka postava je većinski onakva kakva je inače u Lanthimosovim filmovima, te glavne likove u triptihu čine Emma Stone, Jesse Plemons, Margaret Qualley, Willem Dafoe, Hong Chau, Mamoudou Athi, i Joe Alwyin.
Kao što sam navela u prvom dijelu tekstu, glumačka igra je poprilično mrtva. Mrtva je jer je to odluka redatelja i scenarista, te odgovara ovoj vrsti nadrealnog žanra. Obzirom da ovi glumci igraju po tri lika, njihov zadatak je zaista bio lavovski, te mislim da su oni najsvjetlija točka Kinds of Kindnessa. Dosljedni su u bizarnosti, u svojim likovima koji su u velikom postotku posve nejasni, te se vidi kako svi glumci vjeruju Yorgosu i njegovim redateljskim odlukama bez pogovora.
Kinds of Kindness je film koji je bizaran samo da bi bio bizaran. Bez prethodnog znanja o Lanthimosovoj filmskoj estetici, ovaj film bi bio naprosto loš.
Na trenutke je smiješan, emotivan na čudnovat način, ali sve u svemu izrazito suh i predug. Obzirom da je jedna od tema definitivno kontrola pojedinca, jedini način da preživite ovaj film jeste da shvatite kako redatelj ima potpunu kontrolu, te da se mi kao gledatelji trebamo u potpunosti prepustiti u njegove ruke dok gledamo film koji testira naše strpljenje, kao i inteligenciju.
