U ogromnom broju serija koje svakodnevno imaju svoje premijere na poznatoj streaming platformi, sigurno će se dogoditi da vam promakne neko novo TV djelo koje je zapravo odlično. Da vam se to ne bi dogodilo i sa serijom Adolescencija, moram vam reći da je to serija koju trebaju pogledati apsolutno svi, a posebno oni koji imaju djecu.
Seriju su kreirali i napisali Jack Thorne i Stephen Graham, a maestralnu režiju potpisuje Philip Barantini. "Adolescencija" je serija koja se nije puno reklamirala, a koja zaslužuje najbolji PR ikada.
Samo četiri epizode koje traju po sat vremena, vrhunska glumačka postava, potresna priča koja je više nego univerzalna i osjećaj nemoći koji kao gledatelji imate sva četiri sata, više su nego dovoljan razlog za pogledati tu seriju.
Prvo što vas se na prvu dojmi jest kamera, što je obično jedna od stavki koju zanemarimo dok gledamo serije i filmove. Svaka epizoda je snimljena iz jednog kadra, u kontinuitetu, a osoba zaslužena za perfektno ispričanu priču kroz objektiv je direktor fotografije Matthew Lewis. Kamera je takva da vam odmah u prvoj epizodi stvori osjećaj nelagode, klaustrofobije i ono najvažnije – osjećate se kao da ste jedan od likova.
Priča i likovi uvuku vas od starta do te mjere da, iako mislite da ste tu s njima, u potpunosti ste nemoćni, baš kao i većina likova u seriji. Ne sjećam se posljednjeg puta kad sam se tako osjećala dok sam gledala bilo što na TV-u ili u kinu te moram priznati da me već prva epizoda u potpunosti šokirala. S obzirom na to da je "Adolescencija" snimana u jednom kadru, tempo se konstantno mijenja, što još više doprinosi nemiru koji se događa kroz priču, ali i koji se širi izvan malih ekrana.
"Adolescencija" odmah počinje od srži priče – trinaestogodišnjak je uhićen zbog sumnje za ubojstvo. Ta informacija, dovoljno šokantna sama po sebi, veoma brzo dobije nove intrigantne slojeve koji se prenose od detektiva, policajaca, roditelja, učenika, pa sve do psihologinje, čija mi se izvedba činila toliko stvarnom da sam zajedno s njom prolazila sve emocije u jednoj epizodi. Redateljski je serija skrojena do savršenstva. Barantini tu potresnu priču oslikava na što prirodniji način te, iako znate da gledate dramsku seriju, na trenutke se čini kao da gledate dokumentarac. Način na koji je serija kadrirana, tempo koji oscilira zajedno s emotivnim izvedbama fantastičnog glumačkog ansambla i dijalozi koji su izrazito pomno napisani na način da ni jedno izgovoreno slovo nije višak, čine za mene "Adolescenciju" najboljom serijom koju sam do sada pogledala u 2025. godini.
Glumačka postava u seriji je fantastična i mislim da bi sve drugo što bih eventualno napisala bilo nepotrebno.
Stephen Graham kao Eddie Miller je potresan, Erin Doherty kao psihologinja je vraški uvjerljiva, Ashley Walters, Faye Marsay i Christine Tremarco su uvjerljivi i dosljedni. Owen Cooper je kao Jamie Miller, trinaestogodišnji dječak kojeg policija nasilno izvlači iz kreveta i uhiti zbog ubojstva druge učenice, briljantan! S obzirom na to da se serija snimala iz jednog kadra, i dalje ne mogu vjerovati kako je Cooper profesionalno i uvjerljivo odradio svoj glumački zadatak koji nije bio nimalo lak. Njegove promjene karaktera u sekundi, dječački šarm, naivnost, razigranost, ali i strah, odigrani su tako dobro da se i iskusniji glumci mogu zapitati.
"Adolescencija" je najbolja serija u 2025. godini koju trebaju pogledati apsolutno svi. Iako zaista potresna, ona zaslužuje četiri sata vaše pune pozornosti. Ne dopustite da vam promakne "Adolescencija".
