A sad jedna inspirativna sportska priča. Od ratnog djetinjstva u Vukovaru, preko Olimpijskih igara, do prometne nesreće koja joj je u trenutku promijenila život. Sandra Paović dvaput je gradila svoju karijeru – prvi put kao olimpijka, drugi put kao paraolimpijska pobjednica. Danas njezina priča nadilazi sport i postaje poruka o ustrajnosti, vjeri u sebe i snazi da se krene ispočetka. A detalje donosi naša Dijani Kardum.
Malo je sportaša čiji život stane u jednu sportsku biografiju. Još manje onih koji su morali krenuti ispočetka nakon što su već ostvarili svoj san. Jedna od njih je stolnotenisačica Sandra Paović. Iza nje su ratno djetinjstvo, olimpijske igre, teška prometna nesreća i povratak koji je malo tko smatrao mogućim. O svojem je putu govorila na Sunser Sprts festivalu.
Galerija
''Ja niti sama nekada ne mogu vjerovati kroz što sam prošla i što sam izdržala.
Ja sam uvijek bila mali borac još otkad sam bila mala. Ja sam i Vukovarka i prošla sam nekako i taj rat. I gradila sam tu svoju sportsku, stolnotenijsku karijeru, onako ja to kažem kockicu po kockicu. I onda se sve urušilo i onda iz ničega ponovno. Ali to moraš voljeti život. Ja kažem, moraš voljeti život prije svega, moraš biti mala, ja sam i tvrdoglava, i uporna, i moraš, kad je teško, uključiti pozitivan inat. Kad je najteže, kad nitko možda ne vjeruje više u tebe, da ti vjeruješ samo sebe. To je jako teško. Ako ništa drugo, onda ono najvažnije što ja uvijek prenosim, ajmo probati dati sve od sebe'', priča nam Sandra.
Stolni tenis ušao je u njezin život kada je imala pet godina. Već s osam znala je što želi postati. Godinama je gradila karijeru, korak po korak, sve do nastupa na Olimpijskim igrama u Pekingu.
''Meni je tata s pet godina onako tutnuo stolno teniski reket u ruke i ja sam mu sa 8 godina rekla - tata ja želim biti velika sportašica i tu sam mislila samo na stolni tenis. Tako da kada sam došla na svoje prve olimpijske igre u Peking i kada sam se osvrnula među najvećim sportašima svijeta, sjetila sam se kako sam tati rekla sa 8 godina ja želim biti velika sportašica''.
No godinu dana nakon Pekinga sve se promijenilo. Teška prometna nesreća ostavila ju je s ozljedom kralježnice. Borba više nije bila za medalje nego za ono što većina ljudi uzima zdravo za gotovo – stati na noge i napraviti prvi korak. I upravo tada, kaže, dogodio se jedan od najtežih trenutaka u njezinu životu.
''Nakon nesreće da napravim to nekako medicinsko čudo, da stanem na noge, da napravim taj prvi korak. Jer sam imala taj ludi cilj i rekla sam da ću sve od sebe. Ja sam navikla trenirati jako. Međutim, najgora stvar kada mi je prvi put u životu srce puklo je kada sam se nakon svega vratila i postigla sam čudo. I vratila sam se i shvatila sam da sam ja sve jedno izgubila sve i svoje zdravlje, jer sam shvatila da moje cure, moja reprezentacija odlaze na novo Europsko prvenstvo, a ja ne mogu. I to je bio moment kad je prvi puta u mom životu a dogodile su mi se često nekakvi teški padovi i stvari koje nisu lijepe, ali ja sam uvijek izdržala. Ali prvi put je kada sam znala da ja ne mogu ići sa svojim curama na novo Europsko prvenstvo, to mi je prvi put srce puklo i reći ću da sam tad morala biti hrabrija nego onda kada sam bila nepokretna''.
Sport joj je, međutim, dao ono što joj je uvijek davao – razlog da nastavi. Nakon oporavka vratila se stolnom tenisu, ovaj put kroz paraolimpijski sport. Postala je svjetska prvakinja, europska prvakinja i paraolimpijska pobjednica. Posljedice ozljede i dalje osjeća svaki dan. Zato je pronašla drugačiji način da ostane povezana sa sportom i ljudima.
''Završila sam svoju sportsku karijeru i voljela bih da mogu biti trener. Međutim, ja se stvarno teško krećem. Ozljeda kralježnice je nešto najteže što zdravstveno se može nekome dogoditi. Jedna od najgorih stvari. I kako možda ja ne mogu biti trener, ali mogu prenositi svoju priču i mlađim generacijama, i u školama, i mladim sportašima, i svim ljudima koji trebaju motivacije, inspiracije, ono što smo rekli, da budu najbolja verzija sebe''.
Po školama, sportskim dvoranama i konferencijama ne govori o medaljama koliko o trenucima kada je trebalo pronaći snagu za sljedeći dan. Posebno je, kaže, raduju reakcije djece.
''I njihove reakcije su mi nevjerojatne. Pitanja su fantastična i zadnji put evo ono što me oduševilo u Crikvenici, u osnovnoj školi sam dobila pitanje nakon svog govora, pa tko je vama uzor? I sada sam ja rekla tko je meni nekakav uzor, ne samo sportski, nego i da nakon svoje sportske karijere gradi nešto prekrasno, nešto važno, a to je za mene Marin Čilić. I sada sam ja to prenijela tom mladom dečku koji ide u sedmi razred osnovne škole. I on je rekao, tada to je jako, jako lijepo, ali znate, nakon vaše priče, ja mislim da bi vi sami sebi trebali biti uzor''.
A kada govori o osloncu u privatnom životu, tada priča postaje vrlo jednostavna. Već 11 godina je u braku s Danijelom Lazov.
''Pa dobro, naravno da je velika ljubav, meni je Daniel jedna nemoguća potpora, on je ono, moj takav veliki, ajmo reći, ono, navijač. Sve što ja radim i kad ja ne vjerujem u sebe, on vjeruje. I on mi daje snagu i on me gura naprijed. I kad bi ja rekla, joj, nisam sigurna da ja to mogu, on kažeš ti to možeš. I to je nešto najljepše na svijetu. Isto tako ja se njemu divim. Znači, možete nekog voljeti, ali vi se nekome morate, vi svoga partnera morate mu se i diviti, morate ga obožavati. Meni Danijel Osinšto je najljepši na svijetu, još mi je i najbolji na svijetu'', priča nam Sandra.
Zato danas njezina priča više nije priča o sportu. Nego o tome kako čovjek pronađe novi put kada izgubi onaj za koji je bio siguran da je njegov.
I možda upravo zato njezine riječi najviše znače onima koji se i sami bore s
''Ja želim da moja priča putuje da bude poziv za dobrotu, za ustrajnost, za volju i za neodustajanje u najtežim situacijama'', zaključila je.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
1/5 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/20 >>
Pogledaji ovu galeriju
