Najvažnija je sporedna stvar na svijetu, ujedinjuje ljude i stvara legende, no isto tako, ako pitate bivšeg nogometaša Ivana Ergića, profesionalni nogomet jede svoju djecu. Što time misli, otkrio je u predstavi ''Jezik kopačke'', na čijoj su se premijeri pojavila i lica iz domaćeg nogometa. Kako su za skoro tri sata igranja na sceni glumci ulazili u formu i o čemu se to u nogometu i dalje šuti, doznala je Aleksandra Keresman za IN magazin.
Galerija
Oni su nacionalni heroji, idoli koji inspiriraju one najmlađe da sanjaju velike snove, no rijetko tko govori o tome koju cijenu nogometaši plaćaju da bi trčali najvećim svjetskim stadionima. Ivan Ergić i Filip Grujić odlučili su razotkriti mnogo mračniju stranu nogometa u dramskom tekstu ''Jezik kopačke'', koji je premijerno izveden na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih.
''Sve više profesionalnih sportaša ima psihičke probleme i mislim da se o tome dovoljno ne govori. Onda ta industrija djeluje jako čarobno i većina navijača možda i ne želi znati kako to izgleda s te strane. Mislim da je u tom kontekstu važno da se govori o tome, prije ili kasnije mislim da će doći do tog urušavanja jer rekao sam da sport na neki način guta vlastitu djecu i čitao sam neke statistike da više od trećine sportaša ima neku psihičku tegobu'', govori Ivan Ergić, bivši nogometaš i koautor teksta.
Ivan je u svojoj karijeri nosio dres četiriju profesionalnih klubova, kao i onaj reprezentacije Srbije na Svjetskom prvenstvu, no ostvareni dječački snovi polako su se počeli pretvarati u noćnu moru.
''Mene je s 21 godinom pukla depresija, ona se uvlačila, to je trajalo neko vrijeme kao što depresija inače funkcionira, i jednostavno sam pao. To nije samo metafora, nisam mogao stati na noge. Zato što sam ja htio odustati, ali sam zajedno sa svojim psihoterapeutom došao do zaključka, on me malo pogurao u tom smjeru da se trebam vratiti jer s 21 godinom moraš negdje naučiti da se nosiš sa svime time jer i u drugim miljeima nije mnogo drukčije. Tako sam uspio doći do nekog igračkog djetinjeg, onog što te raduje kad izađeš na teren, i to je meni bilo važno'', ispričao je Ergić.
Jer većini dječaka diljem svijeta u nekom trenutku zajednička je upravo ta djetinja nogometna iskra.
''Prvo što sam htio biti jest nogometaš. Lažem, prvo što sam htio biti jest plivač jer mi je djed bio rekorder Jugoslavije i onda sam ja bio fasciniran da ću ja njegove stope popuniti. Drugo je bilo nogomet i na prvom treningu mi je puklo pola zuba i onda je mama rekla - ne, ne, ne, više nema treniranja nogometa. Ali nakon tjedan dana sam je uspio nagovoriti da me opet pusti'', priča Toma Medvešek.
Sada nogometaša igra i na sceni, i to vrlo uvjerljivo, zahvaljujući rigoroznim pripremama.
''Pa, bilo je naporno, dva mjeseca smo radili duple probe 4 sata ujutro, 3 sata popodne, i samo drilanje i idemo tempo da smo svi ujednačeni. Iz prve smo prvo dobivali kondiciju, a onda kad smo je dobili, počeli smo raditi da smo svi u istom tempu. Stvarno je bio težak posao, jao li se ovim plesačima koji to rade za svaku predstavu, sad sam to prvi put iskusio. Posebna želja ili udarac u leđa mi je bilo to što igramo te glumačke turnire i onda sam se osjećao, gle sad ćeš imat dva mjeseca pripreme i onda ćemo otići na turnir i osvojiti prvo mjesto, nadamo se peharu'', dodao je Medvešek.
Dramsku priču o transferu mladog nogometaša koji se bori s depresijom iz publike su pratili kondicijski trener naše nogometne reprezentacije, ali i nogometaš Hrvoje Čale, čiji se nekadašnji klub Wolfsburg spominje u predstavi.
''Ja sam baš u tom klubu bio u sličnoj situaciji gdje nisam ispunio neka očekivanja i nisam puno igrao, ali, srećom, nisam doživio toliki stres niti pao u depresiju, ali razumijem dečke, ne izdrže i jednostavno puknu. Nije to lako, tu ima puno emocija i stresa, ali na kraju to je samo sport i treba pokušati uživati u tome'', izjavio je Hrvoje Čale, bivši nogometaš.
''Psiholozi postaju važan dio stručnih timova u brojnim klubovima, situacija se po tom pitanju mijenja i psiholozi zaista posljednjih godina imaju ozbiljnu i važnu ulogu upravo u održavanju zdravlja prije svega mladih sportaša. Važno je da svi mi koji smo oko tih sportaša, a pogotovo obitelji, da im omogući da imaju samosvijest, a to znači da znaš da vrijediš i kad promašiš i kad pogriješiš, i kad ne ide dobro'', dodao je Luka Milanović, kondicijski trener hrvatske nogometne reprezentacije.
''Ja imam sina koji je nogometaš, ali rekreativno. Naravno, mi se bavimo temom nogometa i to je nogometaš, ali isto tako radi se o izgubljenom djetinjstvu, o projekciji od roditelja do sustava. To je mogao biti neki talentirani violinist, možda čak i glumac'', govori Lucija Šerbedžija.
''Netko je jučer na generalnoj probi rekao - to su stvari o kojima kao svi znamo jako puno, čak i ljudi koji ne prate nogomet, ali je svejedno dirljivo jer iako smo manje-više svi upoznati, pogotovo u Hrvatskoj, s teškoćama koje profesionalni sportaši, u procesu smo doznali neke dosta šokantne stvari'', priznao je Rakan Rushaidat.
Poput onog najtoksičnijeg trenutka u formiranju jednog nogometaša.
''Upravo ta dehumanizacija, ta obrada mladog igrača odmalena da bude brutalni surovi takmičar, da se samo pobjeda računa i da je protivnik nevažan, da ti je on neprijatelj. Na taj način si obrađen, stasaš kao igrač na taj način i mnogo se više ulaže u taj aspekt nego neku kreativnost. I u motivacijski se aspekt ulaže jer moraju napraviti spartanca od tebe i legionara na neki način. Vidimo da je nogomet evoluirao u pravcu da nema više lojalnosti prema klubovima, nego ideš tamo gdje si najbolje plaćen'', priča Ivan Ergić.
''Planiramo zaista produbiti tu tematiku i direktno komunicirati s mladim sportašima, mladim nogometašima, dakle radit ćemo na tome da to ne ostane samo na predstavi'', zaključila je Snježana Abramović Milković, ravnateljica ZKM-a.
Koja je uz ovacije otvorila vrata razgovoru koji smo kao društvo već odavno trebali započeti.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/31 >>
Pogledaji ovu galeriju
