Humanitarni koncert ''Veliko purgersko srce'' na istom je mjestu okupio sve one koji podjednako uživaju u glazbi i nogometu, a sve sa svrhom pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Tko je strastveni navijač među glazbenicima i na koji se način trude svijet učiniti ljepšim mjestom, otkrili su Sanji Jurković za In magazin!
Neslužbena himna zagrebačkog Dinama samo je jedan u nizu hitova odsviranih na velikom humanitarnom koncertu Dinamove zaklade Nema predaje.
''Uvijek veseli kad pjesmom možeš podržati neku ideju i dobar je osjećaj kad se svi oko nečega plemenitog ujedinimo, volimo se odazvati na takve manifestacije'', govori Mladen Bodalec iz Prljavog kazališta.
''Divan je osjećaj, mislim, kažem, često sam ja na humanitarnim koncertima, i uvijek se odazovem, nema tu neke dvojbe, hoću li ili neću, a ovo je opet nešto posebno, ovo je moj grad, ovo organizira moj grad, moj klub, šta da vam kažem, presretan sam'', priča Matija Cvek.
''Prije svega, lijepo je dati nešto od sebe, humanitarno, za one kojima je potrebno, i kad su nas zvali iz Dinamove zaklade, odmah smo pristali i rekli vrlo rado! Prvo zato jer je to bitno, drugo zato jer volimo Dinamo, imamo tu poveznicu i jer je naš Zagreb u pitanju'', kaže Sanja Doležal.
U Lisinski je stiglo Veliko purgersko srce koje je u publiku dovelo kako navijače, tako i njihove idole.
''Nema ljepše nego to da mogu sudjelovati i pomoći ovoj djeci koja nemaju roditelje, to je najmanje što ja kao bivši nogometaš mogu napraviti. Ja sam isto tata, imam dvoje djece i to je ljubav, znaš. Naravno da ja kao tata radim sve za njih i da oni isto nas motiviraju.
Najmanje što možemo dati svojoj djeci je ljubav'', zaključio je Eduardo Da Silva, bivši nogometaš.
Dudu je u ovom humanitarnom glazbenom spektaklu uživao sa suprugom Andreom i kćeri Lorenom, na koju je posebno ponosan.
''Znaš, kad ih vidim ovako, ja sam ponosan da sam sve napravio. Ne sve nego do sada sam radio sve i oni idu prema dobrom putu, ja se nadam da će tako i nastaviti'', otkrio je Eduardo.
Posebno za ovu priliku, Tajči je potegnula iz daleke Amerike.
''Zapravo kad čovjek shvati da je najveća sreća kad nekome pomognemo… Možeš ti sebi napraviti ne znam što, ali ako si na kraju sam… Na kraju i moja priča je slična tome, ako si u tom svom sjaju i blještavilu sam, ako nemaš ono iz prve ruke da si iskusio i da znaš što znači kad nekome zaista pomogneš, onda je život prazan'', govori Tajči.
Dječji zbor Zagrebački anđeli osvojio je srca navijača, ali i starijih kolega.
''Sigurno da ima među glazbenicima i žestokih navijača, a i neki pjesmom će to još malo potpiriti'', rekao je Vitomir Ivanjek, umjetnički voditelj Zagrebačkih anđela.
''Zapravo, Dinamovi navijači, otkad sam ja bila mala su bile obitelji, dakle, mame i tate, čak bake i djedovi i djeca. Onda je postojao jedan period, i uvijek ima jedan mali postotak ljudi koji navijanje shvaćaju kao priliku za izbacivanje frustracije i agresije, ali Dinamo ima vjerne obiteljske navijače i to tako treba i biti'', zaključila je Sanja Doležal.
I dok su se pojedini glazbenici okušali na travnjaku, drugi su svoju ljubav prema nogometu oduvijek iskazivali s tribina.
''U ovom gradu nemaš što drugo raditi, mi u Dubravi ili smo uzimali gitaru u ruke ili smo išli na audicije tamo u Dinamo ili u neke druge klubove, Dubrava, Sesvete, ali sigurno za ovaj klub stalno i stalno nam je na oku'', prisjetio se Mladen Bodalec.
Prihod od koncerta koji je simbol zajedništva i solidarnosti, ide SOS Dječjem Selu Hrvatska.
''Znate kako, svatko ima svoju savjest, znate? I onda gledaš svijet koji te okružuje, gledaš ljude koji su u potrebi, gledaš šta se sve ljudima događa i gledaš čega su sve ljudi željni i onda kako tko može spavati sa svime što nas okružuje'',priča Bodalec.
A za biti humanitarac u svakodnevnom životu uistinu nije potrebno mnogo.
''Apsolutno ne treba raditi neka velika djela nego kad vidiš na cesti neku bakicu, da joj pomogneš prijeći cestu, ponijeti možda teške stvari…'', smatra Sanja Doležal.
''Obična topla riječ puno vrata otvara i mislim da je to jedan lijep početak'', dodao je Matija Cvek.
''Osmjehnuti se ljudima u prolazu, pitati što ti treba, stati i zašutjeti, umjesto da stalno govorimo o sebi, poslušati drugoga. Evo, to su neke najmanje… Čovjeku najviše znači kad ga netko čuje, kad ga doživi, tu si, primjećujem te, važan si. Pa to može ozdraviti i iscijeliti čovjeka'', zaključila je Tajči.