Drama koja ulazi u srž problema jedne tajne i izolirane vjerske zajednice te priča koja vas rastužuje i nadahnjuje u isto vrijeme

"Žene govore" (engl. ''Women Talking'') je drama koja ulazi u srž problema jedne tajne i izolirane vjerske zajednice. Nisam imala nikakva očekivanja od ovog filma, ali nakon odjavne špice još sam dugo razmišljala o sudbinama likova iz tog predivnog filma.

Redateljica Sarah Polley adaptirala je roman istoimenog naslova spisateljice Miriam Toews na tako snažan način koji je istovremeno iznimno suptilan. Iako mislimo da nema razlike između muških i ženskih redatelja, u ovom se filmu zaista vidi da je ovo djelo jedne talentirane žene. Polley je svoj ženski cast stavila u jedan izolirani svijet, u nedefinirano mjesto i vrijeme radnje i doslovno na jedno mjesto.

U nekoliko sam navrata pomislila kako bi se mogla napraviti sjajna predstava s obzirom na način kako je film napravljen. Distinkcija između muških i ženskih redatelja leži u načinu pričanja priče. Leži u istančanim detaljima koje većinom redateljice uzimaju kao krucijalne alate za upoznavanje likova i priče. Polley je svoju redateljsku pažnju usmjerila isključivo ka priči koja je zaista posebna. Jasno vam je od početka o čemu se tu radi, jasna vam je patnja iza očiju glavnih junakinja, jasne su dileme, unutarnje radnje i jasno vam je zašto je baš sada Sarah Polley napravila film koji u fokus stavlja iznimnu važnost mogućnosti da žene uopće misle i govore. Tema je izrazito teška i od starta probija ravno u srce gledatelja.

Ono što je Polley sjajno napravila je to da se suosjećamo sa svakom tom ženom u filmu, ali i s jednim jedinim muškarcem koji suptilno igra iz "sjene". Svakom liku je dala prostor da se u sat i 45 minuta izjasni, da nađe svoj glas te u konačnici da donese svoju odluku. Likovi su napisani odlično te, iako svaki ženski lik ima potpuno različit karakter, na kraju zajedničkim naporima uspijevaju donijeti odluku koja će zauvijek promijeniti njihove živote. Polleyjina adaptacija istoimenog romana prožeta je empatijom, duhovnošću i zdravim razumom, koji na kraju pobijedi sve zlo. Redateljska odluka da eksplicitne scene fizičkog nasilja ne pokaže mudar je odabir koji narativ ovog filma okreće na svijetle točke poput odlično izbalansirane igre ansambla. Polley je glavni sukob u filmu stavila kao psihički, a ne fizički. Time je postigla potpunu pozornost gledatelja na ono važno, a to su žene koje su žrtve i žene koje imaju samo 48 sati da odluče hoće li ponovno okrenuti glavu na drugu stranu ili će zauvijek otići i spasiti se.

Ovaj film nema jednu ili dvije glavne uloge, već osam. Claire Foy, Rooney Mara, Jessie Buckley, Michelle McLeod, Judith Ivey, Sheila McCarthy, Kate Hallett i Abigail Winter.

Ovih osam glumica pratimo od početka do kraja i zaista je nevjerojatno koliko su glumački složne u svim scenama. Svaka od njih igra različite karaktere, ali su povezane zajedničkom traumom. Ove izvanredne glumice uspjele su prenijeti gledateljima sve one emocije koje se vežu uz traume. Neke od njih su ljute, neke tužne, neke imaju anksiozne napadaje, neke su paralizirane strahom, ali svaka od njih ima onaj jedan tračak nade za bolje sutra. Glumačka igra je dosljedna, emotivna i na trenutke prerealna. Rijetkost je gledati film u kojem imate ovako snažan ženski glumački ansambl koji zaista diše kao jedno.

Žene govore je uzbudljivo zastrašujuća priča o ženama koje su preživjele stravično fizičko i emotivno nasilje. Ovo je priča o ženama koje napokon pronalaze svoj glas i uzimaju svoju sudbinu u svoje ruke. Priča je koja vas nadahnjuje i rastužuje u isto vrijeme, dok je ženska otpornost u prvom planu. Žene govore je film o ženama i za sve žene koje su se borile ili se bore s bilo kojom vrstom nasilja. On podsjeća da uvijek ima nade te da je izlaz iz takvih traumatičnih situacija uvijek moguć kada se zajedno udružimo i pomognemo jedna drugoj.

Taj divni film zaslužio je da ga pogleda što više ljudi, pa vam ga mi preporučujemo od srca.