Nemoguće je ne poželjeti pogledati Amsterdam kada vidite bar dio cast-a koji čine sjajni Christian Bale, Margot Robbie, Remi Malek, Robert De Niro, John David Washington, Anya Taylor-Joy, Mike Myers, Taylor Swift, Chris Rock, Zoe Saldana, te mnogi drugi. Ako ste zaista zaljubljenici u sedmu umjetnost pogledat ćete ga i iz razloga što ga je režirao i napisao Oskarom nominirani David O’ Russell. Najbitniji razlog što ga trebate pogledati je jer je prava mala filmska slagalica koja vješto flertuje između ljubavi i fašizma.
Amsterdam je film inspiriran događajem iz 1930.-tih godina u Americi kada se tri prijatelja nađu u središtu jedne od najšokantnijih tajnih zavjera u američkoj povijesti. Iako je film inspiriran događajem za kojeg se smatra da je najvjerovatnije bio istinit, takva vijest nije potvrđena, i O’ Russell sa kreativnim narativom potpuno isprepliće priču gdje nam zapravo nije ni važno da li je istinit događaj ili ne. Ono što je bitno naglasati da film počne sa rečenicom da se dosta ovoga zaista dogodilo, što je sjajan način kako da zakači gledatelje i uvede u priču koja je doista posebna.
Pratimo doktora Burt-a (Christian Bale) i advokata Harold-a (John David Washington) koji su optuženi za ubojstvo žene koje se veže za jedno drugo ubojstvo njezinog oca, poznatog generala, koje se onda povezuje za njihovom prijateljicom Valerie (Margot Robbie) koju su upoznali u Belgiji pred kraj Prvog svjetskog rata.
Već u prvih 5-10 minuta filma ulazimo u narativnu slagalicu gdje nismo sigurni što se događa, kako su likovi povezani, i radnje skaču s 1918. godine pa do 1933., godine kada se svo troje ponovo sretnu te počnu raditi na misteriji ubojstava, ali i na zavjeri. Samo ovih par rečenica je dovoljno za tri filma, ali O’ Russell je uspio da u dva sata i 15 minuta s beskrajno talentiranom glumačkom postavom pokrije teme poput ljubavi, fašizma, rata, staleža, i nepravde bez da je išta previše. Ako ste gledali filmove poput American Hustle-a, ili Silver Linings Playbook-a, već znate da David O’ Russell ima istančan osjećaj za estetiku, i da koliko je dobar scenarij toliko i vizuelno film mora biti savršen. Za film Amsterdam u tome je imao pomoć od Emmanuela Lubezkog, koji je Oskarom nagrađen direktor fotografije za filmove poput The Revenant, Birdman, i Gravity-a.
Kadrovi imaju blagi sepia ton, 90% kadrova su krupni ili srednje krupi, i to nam kao gledateljima zaista pomaže da upoznamo naše likove na intiman način. Priču gledamo iz vizure lika upravo zbog načina kako je snimljen čitav film, te se i mi sami osjećamo kao dio filma, kao novi lik.
Iako je priča takva da ima velike skokove u razdobljima, scenarij je besprijekoran. Likovi nekada uopće ne pričaju, te scene nisu ispunjene ispraznim dijalozima samo kako bi se nešto govorilo. Likovi su napisani točno, i apsolutno svaki glumac je dosljedan svom liku od početka do kraja. Amsterdam je film u kojem je nemoguće spomenuti samo glavne likove, jer su svi likovi odradili svoj posao i više nego odlično. Niti jedan glumac nije razočarao, nadopunjavali su se, i zaista se vidi glumačka veličina i iskustvo glavnog cast-a. Likovi koje vidimo u samo par navrata nisu tu da popune prazan kadar nego upotpunjuju priču koju je svakako teže pratiti zbog njezinog obima i broja likova. Pomažu nam da podcrtaju važne događaje, te ako smo propustili neki trag, vrate nas na pravi put.
Još jedan aspekt filma koji je krucijalan kada se radi o epohalnom filmu, je kostim. J.R. Hawbaker i Alber Wolsky su imali iznimno težak zadatak napraviti kostime za veliki broj likova i statista, te za više vremenskih razdoblja. Svoj posao su napravili izvrsno, i treba naglasiti kako je kostim jedan od ključnih kreativnih dijelova u filmu koji ne doprinosi samo estetici, nego i čitavoj priči.
David O’ Russell-ov Amsterdam je film koji kada gledate ne znate da li je java ili san. Fluidna montaža, pokreti kamere, krupni kadrovi i izrazito dobar scenarij, su alati koje O’ Russell koristi da ispriča intrigantnu priču o novim političkim strujama koje se opasno brzo šire, prijateljstvu, pravoj ljubavi, te jednostavnoj ljudskoj pristojnosti.
Kroz čitav film se isprepliću životne teme te povijest koju je nemoguće izbjeći i koja se konstantno, nažalost, ponavlja. Film zauzima jasan stav protiv fašističkog sistema s dosjetljivošću i pametnim rješenjima. Amsterdam je ambiciozan film koji možda neće svima biti jasan ili zanimljiv, slično kao što fašizam nije bio jasan i prepoznat 1930.-tih godina. Na kraju podcrtava važnu poruku da se borimo protiv fašizma jednostavnim poljupcem - ljubavlju.
Povijest će se uvijek ponavljati, a do nas je kako ćemo je dočekati.
na instagramu
