Omiljeni splitski bend Dalmatino u prosincu ponovno dolazi u zagrebačku Arenu, a ulaznica više nije ostalo mnogo. Ovi glazbeni zanesenjaci otkrili su nam kada im se zarose oči, zašto im nedostaje Dino Dvornik te što se to dogodilo s pjesmom ''Dajem ti rič'' bez koje ne prolazi ni jedno vjenčanje u Hrvatskoj. S grupom Dalmatino razgovarao je naš Davor Garić za In magazin.
Turneja Australijom, Hrvatska noć u Frankfurtu, pa Amerika... Tempo nastupa ovih glazbenih zanesenjaka posljednjih nekoliko dana graniči s ludošću, no ništa im nije teško. Njihova publika emocije ni ne pokušava sakriti.
''Nagledao sam se muških suza više nego ikad u životu. Sad to možda čudno zvuči, ali evo o čemu se radi. Muški se opuste, malo popiju i onda kad malo popiju emocije prorade'', objasnio je Ivo Jagnjić.
20. prosinca dolaze u zagrebačku Arenu.
''Ulaznica je ostalo malo i jako nas veseli što je interes velik jer interes pokazuje ljubav i poštovanje prema nama i našem radu, a normalno da ćemo mi učiniti sve da svima koji nas posjete tu večer uzvratimo za tu ljubav i poštovanje i da damo veliko Dalmatino srce u koje stane svih 18 tisuća ljudi, a izgleda da će tako i biti jer karte nestaju brzinom munje'', dodao je Zdravko Sunara.
U više od dva desetljeća rada Dalmatino je upisao nekoliko njima neobjašnjivih trenutaka.
''Imali smo par tih čudnih momenata u karijeri i ta famozna ''Dajem ti rič'' snimljena je prije 21 godine, a onda je nakon 15 godina ničim izazvana eksplodirala. Mladi ljudi se žene na tu pismu, svira im na svadbama, ta pisma je milijun parova ispratila na njihov zajednički životni put i normalno da je to čast svakome glazbeniku'', priča Ivo Jagnjić.
Mnogi ne znaju da su svirali i s Dinom Dvornikom u bendu Kineski zid.
''Beskrajno mi je žao Dine Dvornika. Taj tip je bio genijalac. Mi smo svirali zajedno, ja sam bio najstariji član grupe Kineski zid, ima sam 21 godinu. Imali smo album koji je izdao ondašnji Suzy. Dean njegov brat je imao 20, Dino je imao 19. To je bio neiscrpan talenat. Nažalost otišao je mlad, svima nam ga je ža. Ako govorimo o našim glazbenicima, on je bio jedan nevjerojatan kreativac, to je bilo stvorenje puno duha. Čim zine mi bi umrli od smiha. Duhovit nevjerojatno'', rekao je Ivo Jagnjić.
Publiku su osvojili pjesmama koje u gađaju ravno u srce, ali i svojom skromnošću i jednostavnošću.
''Neka je ovako ispalo. Mi kažemo ''Nama neka je ovako, a svima na svijetu nek je bolje ngo što je nama! I nek se ponovi Arena! Nek se ponovi, a izgleda da će se ponovit. Ima bit da će bit! Nek se svakom izvođaču napuni Arena, nek je svak sretan i zadovoljan'', govore Ivo i Zdravko.
Iako kršni Dalmatinci, i oni su samo ljudi od krvi i mesa. Suza i njima katkad kane niz lice.
''Stanem na balkon, uzmem deci vina, zapalim cigaretu, i gledam te snimke iz Arene i moram priznati da mi se orose oči. Ja ne mogu vjerovati da se to dogodilo'', govori Ivo Jagnjić.
''Ja teško zaplačem, ali rado se smijem! Srce mi se smije svemu čemu može! Mislim da se sve u životu što se može prebaciti na smijeh, pjesmu i veselje! Život je od sebe kompliciran i ne treba ga dodatno komplicirat, treba ga pojednostavit, treba ubacit u njega puno smija, veselja i tako će svit postat bolji i mi ljudi ćemo postat bolji!'', smatra Zdravko Sunara.
''Nakon svega, htio bih reći da je zapravo glazba najmoćniji opijat, nikakve droge, nikakvi ti stimulansi, ta sredstva, ne mogu se usporedit sa glazbom jer kad te to tresne po glavi, gotov si! Nema ti spasa'', zaključio je Ivo.
Čini se da su ovi Dalmatinci i njihove pjesme lijek za dušu.
Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama ovog glazbenog lijeka za dušu upitajte Dalmatino u zagrebačkoj Areni 20. prosinca.