Reditelj i glumac Čedomir Petrović, sin slavnog Čkalje, napisao je tekst o strašnom zločinu koji se u glavama mnogih u Srbiji nikad nije dogodio.
Čedomir Petrović, sin slavnog Miodraga Petrovića Čkalje, napisao je tekst o zločinu u Srebrenici i time zgrozio Srbiju.
Čedomir, inače srbijanski glumac i redatelj, samo je odlučio biti hrabar. Odlučio je progovoriti o onome o čemu drugi ne žele govoriti. Uspomena na Srebrenicu inspirirala ga je da se obrati javnosti. Mnoge je u Srbiji zgrozio, ali je zato mnoge zapadnije od te zemlje - ohrabrio.
Na naš zahtjev, dobili smo tekst Čedomira Petrovića.
Tekst prenosimo u cijelosti:
"Kažu da će u Srebrenicu doći, biografkinja najvećeg srpskog zločinca, Ratka Mladića, da predstavi svoju novu knjigu, u kojoj će veličati njegov život i djelo. Sa pojavom Miloševića, Karadžića i Mladića, budi se ono ludilo, i prokletstvo osvajačkog naroda, koji je uvijek želio više, nego što je njegovo, bio razapet između stvarnog i mogućeg, bio mali, a patološki želio da u svemu bude najveći.
Biografkinja cijedi iz sebe zlo, koje govori da su "oni" još uvijek tu, i bit će ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska RS pobili, moglo je to i više. Cijedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, "U kome bi bilo poželjno premjestiti tisuće mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negdje u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna". Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju. Je li nekad promoviran "Mein Kampf" u Mauthausenu?
Mezarje (groblja) su svetinje za one čiji su najbliži tu, zavijeni u bijele plahte, pokopani bez kovčega, na desnom boku, ili na leđima, sa očima usmjerenim prema Meki. Za mezare se daje život, lakše no za žive. Tu nas čekaju oni, čiju krv djelimo, da budemo zajedno i u vječnosti, pred nama. To uvrijediti, i željeti da se prekopa, to je znak da ne pripadaš nikome, i da te nitko ne vidi i ne čuje, kad hodaš. Hoće te samo oni koji su kao ti. Da si rođen, a nisi. Ideš, a ne znaš kuda.
Cijedit će iz sebe, knjigu o laži i podvali, a tisuće mrtvih su napisali još prije 22 godine, svoje knjige istine o stravičnim patnjama i umiranju, kad mu nije bilo vrijeme. Srebrenica je grad u RS, koja ako podrži ovo, prestaje imati prava na svoju državu. Svatko tko uzme u ruke, to što ona donosi, svaki list je okrvavljeni nož, svaka strana zahrđala žica, korice su Srebrenice. Njihova želja je da se vrate u te dane i noći, kada se vršio genocid nad jednim narodom, dobrim narodom, smjernim, trpeljivim do bola. Narodom koji je izrodio velike slikare, književnike, sportaše, glazbenike, glumce, i Aliju Sirotanovića, heroja-rudara, čije ime nosi jedna mala ulica na periferiji Breze.
Ne zagađujte, tek poteklu bistru vodu na izvoru. Ne sipajte sol na živu ranu. Zašto smo takav narod? Ja znam mnogo dobrih ljudi u mom narodu, samo nikad ne znam gdje su. Uvijek kad su potrebni, nema ih. Ili su na putu, ili na odmoru, zauzeti sastancima, kada moraju na sud za zločine, svi se teško razbole.
Kažu, neki su pozvani u Srebrenicu, a neki nisu. Pa, zar se na to poziva? Hoće li tražiti razvodnicu da im pokaže gdje im je mjesto? Na balkonu ili u parteru. Hoće li ponijeti neke grickalice. Hoće li netko ići i na promociju, i na komemoraciju? Ako nemaš to u glavi, i srcu, i cijelom svom tijelu, toliko žestoko i toliko istinito, da te trese groznica, i da hoćeš eksplodirati od bola i vlastitog poniženja, nemoj ići.
Znao sam Srbe, koji su se kajali, molili za izvinjenje, tražili oprost grijehova i za druge. Jahali sa Turcima, i borili se zajedno, protiv nekog trećeg, četvrtog. Znam kad su majke i braća davali kćerke i sestre, za krvnog neprijatelja, samo da Srbiji bude bolje. Gdje su sada ti Srbi?".
Podsjetimo da je slavni Čkalja preminuo 2003. godine, u samoći i bijedi, zaboravljen od svih.
