Kultni "Solaris" dobio novo lice, ali ovaj put ništa nije kao prije
Predstava Solaris Dva Boruta Šeparovića, nakon pulske premijere, stigla je i u ZKM, gdje kroz spoj kazališta, filma i AI tehnologije propituje identitet, sjećanje i granicu između originala i digitalne kopije u svijetu algoritama.
Nakon pulske premijere, autorski projekt Boruta Šeparovića SOLARIS DVA nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula sinoć je imao i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje će se izvoditi i sutra, 25. veljače 2026. u 20 sati.
Predstava koja se nadovezuje na roman Solaris Stanisława Lema i istoimeni film Andreja Tarkovskog, otvara teme drugosti i samospoznaje kroz motiv "gostiju" – povrataka koji nisu odgovor, nego ogledalo. U ovoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet s tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura: algoritamski "ocean" koji posreduje našu percepciju, navike, želje i strahove. Ono što nam se vraća sablasno je blisko, uvjerljivo – i često pogrešno.
Šeparović uvodi pojam "kazališnog šava": za razliku od ekrana koji teži glatkoći i nevidljivim prijelazima, kazalište ostaje prostor u kojem se spoj tijela, slike i tehnologije ne može do kraja sakriti. Upravo u tom šavu, u trenutku kada kopija "izda" vlastitu savršenost, predstava otvara ključna pitanja našeg vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet kad se može reproducirati unedogled i možemo li uopće zaboraviti u svijetu koji sve pamti?
Solaris dva strukturiran je kao susret arhivske razine, žive izvedbe i generativne razine (AI i deepfake): poznata filmska slika prevodi se u scensku akciju, a zatim rastvara u digitalni oblak podataka. Likovi pritom nisu samo nositelji radnje, nego višeslojni konstrukti između "zabilježenog! i "uživo". U središtu tog sudara je Hari (Rea Bušić) – figura ljubavi i gubitka koja se pojavljuje kao hibrid: njezino lice na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem filmske glumice Natalije Bondarčuk, dok se Kris Kelvin (Matija Čigir) upušta u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću. Uz njih nastupaju Nikola Nedić (Dr. Snaut) i Sven Medvešek (Dr. Sartorius), te Frano Mašković (Dr. Gibarian) i Vedran Živolić (Henri Berton) kao video/AI prisutnosti. Posebnu napetost otvara i robotski pas Unitree Go2 AIR – ne kao rekvizit, nego kao scenski akter koji testira granice empatije: koliko brzo i lako ljudski pogled počinje pripisivati osjećaje mehanizmu od metala i koda?
Zvukovni sloj predstave nastaje u dijalogu s glazbom iz filma Andreja Tarkovskog (Eduard Artemjev / J. S. Bach), uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu – stvarajući atmosferu istodobno nostalgičnu i uznemirujuće novu, kao da i sjećanje zvuči "prepoznatljivo", ali više nije isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj.
Gostovanje u ZKM-u upisuje se u kontinuitet suradnje ZKM-a i INK-a, kao i u kontinuiranu prisutnost Montažstroja u tom kazalištu. Zagrebačka publika dobila je priliku doživjeti ovaj "digitalni ocean" izbliza – u prostoru gdje se istina i laž ne mjere rezolucijom, nego se uvijek vraćaju tijelu, dahu i vremenu izvedbe.
1/29 >>
Pogledaj i ovo
1/30 >>
Pogledaj i ovo