Iako nam je svima dosta ratova što na malim ekranima, pa tako i u stvarnom svijetu, na Netflix je nedavno izašla mini dramska serija temeljena na istoimenom romanu Anthonyja Doerra, All The Light We Cannot See. Obzirom da su mi društvene mreže bile preplavljene ovom serijom kao nešto što se mora pogledati, moram priznati da sam ostala poprilično razočarana nakon gledanja.
Od redatelja Shawna Levyja (Stranger Things) i scenarista Stevena Knighta (Peaky Blinders) se puno očekivalo u ovoj adaptaciji nagrađivanog romana, ali se čini kako je ipak bio prevelik zalogaj jednu tako kompleksnu knjigu i tematiku složiti u četiri epizode od po sat vremena.
Levy i Knight se u seriji All The Light We Cannot See oslanjaju na osjećaje, besprijekornu toplu estetiku, i pomalo naivnu borbu između dobra i zla. Priča je zaista inspirativna, a govori o povezanosti koja nadilazi predrasude, podjele, i udaljenosti, ali se u ovoj mini seriji tako snažna priča čini poprilično zbrkana.
Prve dvije epizode su počele obećavajuće što se tiče priče, radnje, zanimljivih likova, te samog zapleta. Kako smo se približavali trećoj epizodi, već se tada dešavaju neobjašnjivo loše scenarističke odluke gdje se većina zapleta odgonetne toliko brzo da ne stignemo niti razmisliti o tome što se događa, dok se u isto vrijeme odnosi između likova doimaju potpuno naivno, gotovo kao da je scenarist prestao razmišljati o njima.
Još jedna čudnovatost ove serije, posebno za Netflix, je da bi likovi trebali biti Francuzi i Nijemci, ali u ovoj seriji Francuzi pričaju engleski s britanskim dijalektom, dok Nijemci pričaju iskarikirani engleski koji podsjeća na kultnu seriju 'Allo 'Allo.
Čudnovato je iz razloga što je Netflix već ozbiljna produkcijska i streaming kuća koja proizvodi sjajne serije i filmove na oba ta jezika, pa mi nije bilo posve jasno zašto su u ovom slučaju odustali od autentičnih glumaca, ali i izvornih jezika. Ono što nitko ne može osporiti u All The Light We Cannot See, je fantastična estetika, odnosno da je to jedna kvalitetno i kreativno snimljena serija. Kostimografija i scenografija su također odlične, te moram priznati da je za mene to jedini autentični trenutak u kojem sam zaista povjerovala da se nalazimo u nacistički okupiranom francuskom gradiću 1944. godine.
Aria Mia Loberti i Louis Hofmann igraju glavne uloge, te su vjerojatno oni jedini koji su dosljedni svojim likovima od početka do kraja. Mark Ruffalo utjelovljuje Daniela LeBlanca, ali Ruffalo u ovoj ulozi pokazuje svoj glumački minimum. S čudnim britanskim akcentom, i veoma naivnim glumačkim odlukama, njegov lik me vjerojatno i najviše razočarao od svih. Pored Ruffala, gledamo i poznatog Dr.Housea Hugha Lauriea za kojeg možemo pretpostaviti da će zakucati svoju ulogu, ali opet, to u ovom slučaju se nije desilo. Kao što tempo i priča pada iz epizode u epizodu, tako drastično pada i glumačka igra gotovo pa svih glumaca.
All The Light We Cannot See je serija koja vapi za realizmom, a u kojoj dobijemo površnu bajku bez ikakvog prevelikog smisla. Predivna priča dvoje mladih ljudi u razorenom gradiću pokaže svoj puni potencijal u prvoj epizodi, ali sve poslije je zbrzana i zbrkana priča koju ne možemo niti ispratiti do kraja kako zaslužuje. Ovo je serija koja ima feel good elemente, ali nas kreatori svojim konstantnim promjenama u tempu i narativu odvuku od užitka koji bi eventualno mogli dobiti gledajući ovu mini seriju.
All The Light We Cannot See zasigurno nije zasjenila istoimeni roman koji je osvojio Pulitzerovu nagradu, ali ako imate par sati i ne znate što bi gledali, dajte šansu ovoj seriji jer ipak ima samo četiri epizode.
