Nekad glumica i omiljeno televizijsko lice, a danas uspješna producentica, ravnateljica kazališta i doktorica znanosti. Vitomira Lončar gošća je ovotjedne rubrike 'Njeno drugo lice' Dalibora Petka
Teško je opisati čime se sve bavila Vitomira Lončar u svom bogatom profesionalnom životu. No jedno je sigurno – čega god se uhvatila, ostavilo je traga. 'Žena sam s osam karijera i čekam devetu. U 56. godini sam i mislim da je vrijeme za novu promjenu', kaže Vitomira, koja je počela je s glumom. I prije nego što je upisala Akademiju dramskih umjetnosti bila je aktivna u kazalištu.
Pogledaj i ovo
Njeno drugo lice: Mila Elegović je nesuđena balerina koja utjehu pronalazi u cvijeću!
'Odrasla sam u ZKM u dramskom studiju Zvjezdane Ladike, sad će biti 40 godina. Glumila sam Mačkicu Smiljku u predstavi Mačak Đingiskan i Miki Trasi, zajedno sa svojim budućim suprugom Ivicom Šimićem. Prvu ulogu na filmu dobila sam na audiciji. Glumila sam Šteficu Cvek u filmu U raljama života, Rajka Grlića', govori. Iako je odraslima ostala u sjećanju kao Štefica Cvek, klinci su je potkraj osamdesetih poznavali samo po jednom imenu – Bucka. 'Nadimak sam dobila još u jaslicama i vrtiću, jer sam imala veliku okruglu glavu, rekla bi dvije glave na jedno tijelo. I sjećam se prvog dana kad smo se pojavili u studiju Malavizije, Darko Janeš i ja. Rekla sam mu daj me sad zovi Vitomira ili Vita. On je rekao: ma beba nema problema. No tijekom emisije triput je rekao Bucka i tako je to ostalo. Danas me više nitko ne zove Bucka, čak se ni ne odazivam na taj nadimak', kaže Vitomira, koja u slobodno vrijeme obožava bridž.
Čitav život nosila je stigmu zbog epilepsije koja joj je kasnije promijenila i profesionalni put. 'Bila sam pod kontrolom sve do svoje tridesete godine, kad mi je pao luster na glavu. Ponovno sam se zakrpala do 2003. No tad se dogodio rez i više nisam mogla podnjeti promjene svjetla, rasvjetu u kazalištu. Tad sam imala dva napada na pozornici i shvatila sam da moram krenuti negdje drugdje. Bilo je to teško razdoblje, imala sam 44 godine i komisija me umirovila, a ja nisam bila spremna postati umirovljenica. Dvije godine sam se tražila, borila sam se s depresijom i samom sobom. Godinu dana sam se pripremala, da bih mogla pripremiti svoj mozak za učenje. Upisala sam doktorat i doktorirala prva u generaciji u Zagrebu. Ja sam prvi Bolonjac na našem odsjeku koji je doktorirao', ponosi se Lončar.
Ravnateljica Male scene svoju je profesionalnu i privatnu sreću pronašla uz glumca i redatelja Ivicu Šimića.'Njemu je trebalo 20 godina da shvati da smo mi jedno za drugo. Poslije jedne predstave rekla sam ti si čovjek mog života i našu pjesmu sviraju. On se užasno smijao i tako 20 godina, dok se nismo vjenčali', kaže Vitomira. Svoja razmišljanja koji se često ne sviđaju vladajućim strukturama iznosi u blogu Slamka spasa. 'Moja slamka spasa je moj posao, kazalište Mala scena, moja obitelj, psi i moje pisanje. Nisam buntovnica s razlogom, samo osoba koja ima svoj stav i smatram da ga trebam izgovoriti. Dužna sam to, ako ne svom djetetu, onda životu koji mi je dan. Da se ne bojim nikog, da me nitko ne može zastrašiti i zato moram govoriti. Govorim ono što znam, a ne ono što mi se čini', kaže Vitomira Lončar.
Cijeli intervju pogledajte u prilogu inMagazina.
DNEVNIK.hr SHOWBUZZ pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
na instagramu
