Jedan od najdugovječnijih bendova s ovih prostora, Plavi orkestar, ponovno je pokazao zašto se njihove pjesme obožavaju već desteljećima. Ove godine Varaždin im je pružio dobrodošlicu na još jednom Špancirfestu, a u koncertu je uživala i naša Tara Šitum. U razgovoru s frontmenom benda Sašom Lošićem Lošom saznala je kako izgleda njegov život izvan pozornice i u čemu pronalazi mir.
Jedan od najdugovječnijih bendova na našim prostorima, Plavi orkestar, na ovogodišnjem Špancirfestu još je jednom pokazao zašto njihova glazba spaja generacije. Više od 40 godina od osnutka, a energija je i dalje ista.
''Ta činjenica da mi toliko postojimo, dovodi me u neku vrstu nelagode i pitam sam sebe zašto toliko postojimo? Mislim da razlog u tome možemo pronaći u tome što smo mi jako neambiciozan bend – imamo velike pauze 10 godina, pa 9 godina...''.
Nekada ih je od horde obožavateljica morala čuvati i policija. Godine su donijele brojne anegdote, a jedna od njih vezana je uz Lošin prepoznatljivi zaštitni znak i jedan bor.
''Jednom je jedan obožavatelj Plavog orkestra u nekom naletu euforije skinuo moju kapu s glave i bacio je u vis. Ona je na kraju završila na nekom boru. Onako je tužno ostala tamo, možda je i dalje ondje''.
Između turneja, Loša je svoje mjesto mira pronašao na Hvaru. U Vrboskoj, kaže, već godinama ima svoj mali svijet – i sve ozbiljnije razmišlja da se onamo jednog dana i preseli.
''Meni se u tom mikrokozmosu Hvara odvija jedan cijeli moj život. To je jedini moj kontinuitet koji sam sadržao u životu, tu su prijatelji iz mog djetinjstva. Tu volim popričati sa ljudima, nauče me puno. Mir nema cijenu''.
Pogledaji ovo
Susjedi mu pred pragom ili na gustirni često ostave mali znak pažnje – smokve, svježe ubrano grožđe ili bocu domaćeg ulja.
''Što mene naročito dirne je to da ne ostave poruku tko je ostavio smokve, nego samo ostave ili ulje ili smokve. I tako to me dirne nekako imaš osjećaj da je tvoj život onda vrijedio, ako ti ljudi na takav neki samozatajni način iskažu svoju ljubav, ja mislim da je onda vrijedilo živjeti''.
A kada se svjetla pozornice ugase, Loša se najbolje opušta u svoja četiri zida.
''Najviše volim spremiti nešto sebi navečer, staviti neku seriju, film i to mi je najljepši dio dana, kad u miru sobe nešto gledam. Inače sam jako nestrpljiv pa me uhvati od faze filmova, pa faze serija – pa onda opet krene akcija''.
Iako je glazba njegov život, kada bi krenuo ispočetka – izabrao bi neki potpuno drugačiji put.
''Kad bi došao na neko raskrižje i tamo bi pisalo ili potpuni anonimus ili Loša, ja bi izabrao biti potpuno anoniman. Zapravo i ja jesam bio student produkt dizajna, na Sarajevskoj likovnoj akademiji. Sasvim slučajno smo došli u legendarni studio Zelengaj u Zagrebu i već nakon par demo snimki su nas zvali s televizije i tako je sve i krenulo, potpuno slučajno''.
Kaže da nije uvijek lako biti sanjar, ali upravo ga je taj zanos kroz život uvijek iznova pokretao.
''Mogao bi reći da je moje zanimanje biti sanjar – jer imati i dalje tu zanesenost to je nekako suština života. Pitao sam jednom jednog svog susjeda koji ima 92 godine što ga je održalo na život. I kaže on meni to je taj neki zanos koji me vodi''.
Pogledaji ovo
Zanos, čini se, nije prošao. Plavi orkestar i dalje svira, putuje i okuplja generacije – baš kao i prije više od 40 godina.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte na novaplus.hr.
1/16 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/15 >>
Pogledaji ovu galeriju
