Novi film Antuna Vrdoljaka, „General“, najiščekivaniji je hrvatski film godine no je li stvarno zavrijedio tu titulu kao i mase gledatelja u kinima potpuno je druga priča. Jeftini spektakl patetike, kiča i klerikalizma lijepo umotan u šareni ukrasni papir hrvatskog domoljublja – to je najkraći opis „Generala“.
Kada je javnost saznala da će u kinima moći pogledati biografski film o Anti Gotovini, generalu Domovinskog rata i junaku nacije koji 2019. već pomalo ima status mitskog bića – krenulo je masovno veselje. Milijuni su se dijelili šakom i kapom, financirao je HAVC, ali i MORH, a ni HRT nije štedio na ovom projektu koji je vjerojatno najveći produkcijski podvig u hrvatskoj kinematografiji od raspada Jugoslavije.
Visok budžet, sjajna glumačka ekipa, posuđeni helikopteri, avioni i oružje, emotivna tema od nacionalne važnosti – čovjek bi pomislio da će se iz svega toga izroditi hvalevrijedno djelo. Točnije, to bi pomislio netko tko ne poznaje tendencije u hrvatskom društvu i masovnu histeriju koja je neodvojiva od lika kultnog Ante Gotovine. Generala oko kojeg se lome koplja.
U dva i pol sata koliko „General“ traje, Vrdoljak nas vodi kroz romantiziranu povijest slavnog generala. Od gotovo pastoralno idiličnih scena Dalmacije i žena koje u kući mijese kruh kako i dolikuje, kičastih scena borbi u Sahari pa sve do stiliziranih i uvijek nevjerojatno čistih i sterilnih bojišnica Domovinskog rata, „General“ ne pruža uvid u život vojnika već stvara bajku o nacionalnom heroju koji gotovo pa uopće nema mane.
Goran Višnjić, uvijek besprijekorno obrijan i nasmiješen od uha do uha, tako utjelovljuje tog mitskog Gotovinu pred kojim žene ničice padaju iako im on u lice govori da smatra kako ih je u redu varati.
Zavodnik bez premca, putnik svjetskog glasa i borac u rangu Ramba, taj naš filmski Gotovina postaje utjelovljenje idealnog muškarca desnice u Hrvata.
Nacionalni ponos i domoljublje ovdje su spojeni s krunicama koje vise s retrovizora automobila, a sve je stilski dorađeno još i s malo mediteranskog kiča. Krš, kamen, more i lijepe žene ovdje su u službi ukrasa, a sva je važnost usmjerena na macho muškarce, Hrvate i domoljube koji su čista suprotnost Srbima – Hrvati su čisti, nevini, obrijani i časni, dok su Srbi mahom i bez ikakve iznimke lovokradice, lopovi, ubojice i prljavci.
Da bi ova Vrdoljakova bajka koju progutati mogu samo mala djeca bila potpuna i zanimljivija, dodani su tu i dijalozi u stilu meksičkih sapunica. Žene se zavodi jeftinim stihovima, a one se na koljena bacaju čim vide zanosan osmijeh i široka pleća hrabrog generala. Manje posla sa ženama nije imao ni James Bonda.
Sivilo i dosada
Iako je sve to skupa apsolutno mukotrpno gledati, najstrašnije je to što se s estetske točke gledišta ovaj film u načinu na koji je snimljen nije odmaknuo ni trunke od filmova ranih 1990-ih.
Siv i dosadan, sterilan i nevjerojatno loše snimljen, „General“ šokira činjenicom da velikim dijelom izgleda gore od „Duge mračne noći“, koja je svjetlo dana ugledala davne 2004.
U eri kada publika cijeni lijepu i kvalitetnu fotografiju više no bilo što drugo, fascinantno je da Vrdoljak, a ni njegova iznimno brojna ekipa – nije to prepoznala. Obilje krupnih kadrova lica, neinovativno snimljene akcijske scene borbi i nerealistični prikaz bojišnica glavno su što se u ovom filmu gledatelju nudi. A to i nije baš nešto.
Nažalost, višak želje za stvaranjem mita, a manjak za pričanjem istine osakatio je scenarij pa su i inače sjajni glumci postali jedva gledljivi. Patetični dijalozi i pogledi puni strepnje iz kojih neprestano samo što ne kane suza evociraju neka davna, ali očito ne zaboravljena, vremena hrvatskih ratnih filmova koji su forsiranom sentimentalnošću tjerali na mučninu.
Sveukupno, iako smo pokušali odgledati ga otvorenog uma, možemo zaključiti kako ovaj film nije vrijedan ni pet minuta vašeg vremena, a kamoli dva i pol sata. „General“ na IMDB-u ima ukupnu ocjenu 4.6 od 10. Porazno. Istinito. Ali s obzirom na sve – ne i neočekivano.
1/14 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
