Još u srednjoj školi zarazio se electrom i dan danas vjeran je tom stilu, iako se zna protegnuti od techna do post punka.
1/4 >>Pogledaji ovu galeriju+0Galerija
No, za svo to vrijeme Zarkoff zadržava svoj prepoznatljivi zvuk i glas kojim je osvojio brojne klubove u inozemstvu. Štoviše, ovaj Siščanin jedan je od trenutno najzanimljivijih predstavnika svog žanra u svijetu. Iako je vrlo sklon suradnjama, najčešće nastupa solo te na licu mjesta kombinira elemente svojih pjesama u djelomično improvizirani set koji je nemoguće doslovno ponoviti.
Glazbeno šaraš po raznim stilovima, no najviše se zadržavaš na electru i EBM-u. Kako si se zarazio tim zvukom i koji su izvođači pritom najviše utjecali na tebe?
U srednjoj školi sam svirao u noise bendu i stariji bratić od bubnjara je bio u EBM-u i industrialu, pa nam je snimao kazete i CD-e i puštao stvari koje inače ne bismo imali gdje čuti. Severed Heads, Laibach, Skinny Puppy, Nitzer Ebb, Front 242, Front Line Assembly... sve redom klasici koje i danas volim poslušati te definitivno i dalje utječu na moj rad. Tada sam to doživljavao kao dio cyberpunk kulture koja je bila znanstvena fantastika, a danas tu informacijsku distopiju živimo.
PR
Blizak si industrijskom zvuku. Utječe li na to činjenica da dolaziš iz Siska, industrijskog grada koji je to danas sve manje?
Vjerojatno je imalo nekog utjecaja, iako više na način da sam bježao od stvarnosti u taj svoj neki futuristički cyberpunk konstrukt. Zapravo i nisam živio u Sisku sve do odrasle dobi i završetka studiranja u Zagrebu. Odrastao sam na selu, a u Sisak samo išao u školu. Bliže su mi Kupa i priroda nego Rafinerija i Željezara i moram reći da mi je ideja života pored industrijske zone već kao djetetu bila odbojna. Dobro se sjećam kako je zrak smrdio po sumporu i nisam mogao pojmiti da netko živi u tom kvartu tako blizu dimnjaka. No da, bilo je i nečeg fascinantnog u tim građevinama, konstantnoj pozadinskoj buci, bakljama. Ako je bilo oblaka, nebo iznad industrijske zone bi po noći bilo crveno.
PR
Uz razne tvoje projekte dio si i trija Sumerian Fleet s dvojicom nizozemskih glazbenika. Ovih dana na Design Weeku održat ćete jedan od svojih rijetkih koncerata na kojima prezentirate moderniju interpretaciju klasičnih zvukova EBM-a. Kako pomirujete mračne teme s kojima se bavite s dozom humora u svojim tekstovima?
Kad mi je Mr Pauli predložio da probam otpjevati nešto na Sumerian Fleet instrumentale, dobio sam uputu da je taj projekt outlet za najcrnje misli i raspoloženja. To se poklopilo s jednim od mojih depresivnijih životnih razdoblja, tako da sam si dao oduška. Na EP-u Strum Bricht Los je već bilo malo crne ironije na vlastiti račun. Kasnije još više, pogotovo u nekim osobnijim tekstovima, bez humora bih potonuo u patetiku i nekakvo javno samosažaljenje, a to stvarno prezirem. A s druge strane postoji i teško opisiv osjećaj mračnog transa u kojem se znam naći dok pjevam ili pišem, vrlo je energizirajući i privlačan, ali i monstruozan i zastrašujuć - to je definitivno primarna stvar koju kanaliziram u Sumerian Fleet. Za kontrolu tog stanja i povratak u domenu racionalnog, opet je humor reality check. Koliko god sam si ozbiljan, toliko sam si i smiješan. Nekad se osjećam kao mali pas koji lajanjem pokušava djelovati opasno.
Nedavno si imao nastup u Jabuci? Kakvo ti je bilo to iskustvo s obzirom da je riječ o malo drukčijem profilu kluba u odnosu na one u kojima inače nastupaš?
Jako mi se svidjelo, sastav je publike bio šarolik, reakcija i atmosfera odlična. Češće nastupam u klubovima gdje je primarna elektronska glazba, no Jabuka je ipak bliska dark sceni tako da se nisam osjećao izvan svog elementa. Lijepo je kad te odmah od tonske probe dočekaju srdačno i sve ide glatko, nije uvijek tako.
Najavio si novi EP, prvi put na hrvatskom jeziku. Odakle ta promjena i znači li ona neki stilski zaokret u tvom izričaju?
Jest, novi EP će biti na hrvatskom, a i način pjevanja se pomiče u smjeru deklamiranja. Sven i Hrvoje iz This Town Needs Posters upravo rade na vizualnom dijelu. Nekako su mi se dogodile te tri stvari, imao sam potrebu izbaciti iz sebe neke svoje frustracije, ali u ovima mislim da će se prepoznati velik broj mojih vršnjaka, a i kolega glazbenika. Definitivno ne mislim prestati pisati na engleskom, no volio bih da me krene malo bolje i na našem jeziku. Teško mi je napisati nešto na hrvatskom što bi bilo pjevno, barem u okvirima ovih pjevačkih obrazaca koji su mi poznati, zato tražim neke nove načine izražavanja. Tu postoji rizik da izbacim nešto neskladno i loše, no vidjet ćemo, nadam se da se neću osramotiti pretencioznošću.
Kako ti se sviđa smjer kojim globalno ide glazba? I što misliš kako će se ona razvijati u budućnosti?
Mainstream postaje sve gluplji i gluplji, zapravo me često ljuti koliko je popularna glazba potcjenjivačka i banalna, pa nismo valjda svi baš idioti.. ili većinom ipak jesmo? Sve se pojednostavljuje do točke da djeluje samo na najbazičnije porive, pa čak bih rekao i fiziološke mehanizme. To se može činiti bezazleno, a može se promatrati u kompletu s općenitim tendencijama skraćivanja raspona pažnje, mehanizma rada/nagrade, pojednostavljivanjem komunikacije preko društvenih mreža itd. Ako se gleda tako, onda je mainstream glazba samo propagandno oruđe i/ili proizvod za kratkoročnu konzumaciju. Mislim da će uskoro većina glazbe biti generirana umjetnom inteligencijom, prilagođena ukusu publike po podacima skupljenima online.
S druge je strane sjajno to što ima barem nekakvog prostora i za najopskurnije žanrove u undergroundu, i mogu svi postojati istovremeno, a autori mogu objavljivati svoju glazbu sami ili preko malih nezavisnih izdavača. Svi žanrovi koji ne donose lovu i nisu dio industrije, ipak su danas lako dostupni zaljubljenicima u glazbu koji vole i žele istraživati, a to nam omogućuje ta ista komunikacijska infastruktura koja omogućava i ovaj drugi, dominantni, komercijalni svijet. U tom smislu već primjećujem pojavu žanrova i stilova koji su mi vrlo strani i nerazumljivi, očekujem samo da me iznenađuju sve više, možda me i to počne ljutiti, onda ću znati da sam ostario.