U programu Nove TV od ove jeseni počinje nova dramska serija 'Zora dubrovačka'.
Pogledaj i ovo
Povodom toga razgovarali smo s Jelenom Veljačom, kreativnom producenticom i jednom od autora projekta Zora dubrovačka.
Što vam je bila inspiracija za scenarij?
Milo Grisogono, voditelj razvoja novih formata u CME-u, koji me doveo na Novu TV u jesen 2010. godine, i kojeg smatram svojim partnerom u kreativno-poslovnom smislu (iako se on ne voli izlagati pa će mrziti što ga spominjem i u ovom razgovoru), prije jedno godinu dana, kad smo razgovarali s čim bismo mogli kvalitetno zamijeniti Larin izbor na ekranu, pitao me što mislim o dramskoj seriji koja se odvija u takozvanom "high stakes" okruženju.
Složili smo se da želimo sljedeću ljubavnu priču vidjeti u okružju u kojem su emotivni ulozi glavnih junaka opasniji i složeniji od onih u uobičajenom ambijentu svakodnevice. Moji su omiljeni romani, serije, filmovi i priče općenito - ratne.
Projekt koji za mene ima posebnu važnost je Ponos Ratkajevih, i još od tada htjela sam se vratiti ratnoj tematici. Nagovarala sam Mila na drugi svjetski rat, a on mene na Domovinski. Pobijedio je tek kad je spomenuo opsadu Dubrovnika. Ja sam vizualan tip i tek kad sam zamislila najljepši grad na svijetu pod višemjesečnom opsadom, naježila sam se, osjetila sam trnce u cijelom tijelu, kao i kad sam prije tri godina zamislila kapetanovu ženu kako čeka muža da se vrati s plovidbe. Ista mi se stvar desila kad sam zamislila dvoje "djece" u ranim dvadesetima, koji ulaze u bezbrižno ljeto svoje mladosti, ni ne sluteći da će iz njega izaći kao odrasli ljudi s iskustvom rata iza sebe.
Otkud crpite inspiraciju za pisanje scenarija uopće?
Vuku me likovi. Kad sam stvarala Laru, Lara i Jakov bili su jasni kao dan, i točno sam znala što će njih dvoje sljedeće učiniti. Primjerice, čim sam zamislila Laru, bilo mi je jasno da je ona, krhka, nevina i nestvarno poštena, dijete samohrane majke, skromno dijete malog mjesta, i tako se rodila Mija, ponosna otočanka. Također, znala sam da Jašina majka mora biti splitska sponzoruša, kojoj je u prvom redu stalo do ugleda, i koja se nije pretjerano bavila odgojem svoje djece, i tako su se rodile Nela, bivša Miss Splita te razmažena Nikol.
Kad smo počeli raditi na Dubrovniku, prvo mi se "javio" Marin Kesovija, dječak koji na svom Thomosu divlja po Gradu, neuhvatljiv je, brzoplet i nagao, ali dobar kao kruh, dječak čiji će se dječji snovi o vječnom ljetu koje može provesti na svom motoru u jednoj majici srušiti u trenu u kojem je primoran da naglo odraste i umjesto zadnjeg ljeta svog djetinjstva proživi rat iz kojeg će izaći kao odrasla osoba i heroj.
Priznat ću vam da sam tu ulogu pisala za Borisa Lera, jer, od kad sam ga vidjela u Tanovićevom Cirkusu Columbija, nisam mogla prestati misliti na taj divan lik i njegovu interpretaciju. Maro je djelomično inspiriran tom Borisovom ulogom, kao i dnevnikom Dube Lasića, pravog radio-amatera iz Dubrovnika koji je pisao dnevnik za vrijeme opsade Dubrovnika.
Nitko nije bio sretniji od mene kad je Boris Ler pristao na ulogu: oživio je Maru iz moje glave, točno onako kako sam ga vidjela. Kad prvi lik počne dirigirati radnju, uvijek se zapitam: koga bi netko takav, blistav i poseban poput Mara, mogao voljeti?
Djevojku starog kova, Dubrovkinju plemićkih korijena, koja je odrasla pod staklenim zvonom, i koja će morati proći veliku životnu katarzu da bi shvatila što je to realan život i postala vrijedna našeg glavnog junaka, heroja domovinskog rata... Mora biti nevina, i mora otkriti hrabrost.
Dala sam joj ime Judita jer je staromodno, nestvarno, a i simbolika je jasna: Marulićeva Judita žrtvovala se za svoj narod te na kraju, hrabro odrezala zločincu Holofernu glavu. Jednako će tako naša Judita stati protiv najvećeg od svih zločinaca: rata.
Nakon toga se uvijek zapitam - tko su tim likovima roditelji, zašto su takvi kakvi jesu? Postalo mi je jasno da Judita mora imati majku koja je potomak plemićke obitelji, ali da je od nekoga morala naslijediti i čistu, seljačku, tvrdoglavu, strastvenu krv...
Dakle, otac joj mora biti sa sela. Kako su se majka plemkinja i ćaća s kamena našli? I tako slagalica ide dalje... Uvijek puštam likove da me vode.
Imena likova mi također mnogo znače. Nomen est omen. Zato se Juditina majka zove Maris, po moru. To je inače ime kćeri mog velikog prijatelja s klase, glumca Frane Maškovića, Dubrovčana... Mnogi misle da sapunice nužno imaju površan scenarij. No ja svojim pričama nikada ne pristupam tako.
Zašto ste radnju baš smjestili u Dubrovnik?
Milo je predložio Dubrovnik zbog činjenice da je Dubrovnik jedan od ratnih gradova heroja, zbog njegove ljepote i zbog toga što je njegova posebna povijest toliko inspirativna da se priča o Gradu piše takoreći sama. Zgrabila sam tu priliku objeručke. Teško je snimati dislociran od Zagreba, no, kada vam producent nudi najljepši grad na svijetu, tko bi bio lud i odbio takvu priliku?
Koja je poruka gledateljima odnosno što želite naglasiti u seriji?
Snaga ljubavi u suludom besmislu rata.
Što mislite, kako će publika reagirati na seriju?
Teško je gatati oko uspjeha televizijskih projekata, mnogo je tu dijelova jednadžbe koje se moraju poklopiti. Nadam se da će publika prepoznati strast i trud cijele ekipe. Ljubav u vrijeme Domovinskog rata je posebna tema, koja, ako je dobro izvedena, rijetko koga može ostaviti ravnodušnim.
Možete li nam objasniti proces nastajanja scenarija za seriju? Odmah znate kraj ili ga osmišljavate 'usput'?
Iza scenarija dugačkog više od sto epizoda stoji ogroman tim ljudi, od dijalogista (kojih mi u Zori imamo pet), do pisaca scenoslijeda (to je poseban tim ljudi vođen urednicom priče Nikolinom Čuljak koji osmišljavaju priču i strukturu svake pojedine epizode), a sve njih vodi glavni pisac. S obzirom da je Zora dubrovačka povijesni projekt, potražili smo i profesionalnu pomoć povjesničara. Kad jedna epizoda prođe kroz sve te ruke, dolazi do mene, koja je čitam, ušminkavam i prosljeđujem našoj urednici skripta Ester koja je pretvara u epizodu koja je vrijedna da dođe do ruku glumaca, redatelja, producenata i ostale ekipe. Svi se sektori onda bacaju na razradu svog dijela priče... Okvirni kraj priče dakako znamo, i ja, i glavni pisac, i urednica priče. No, na ono između inspiriraju nas i likovi i glumci, i povijesni događaji koje ćemo što vjernije pratiti.
DNEVNIK.hr SHOWBUZZ pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
