Novi potresni tekst Vedrane Rudan nije lako čitati: ''Kad ćemo shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?''
Vedran Rudan ne libi se progovoriti o temama iz društva koje su aktualne kao niti o vlastitoj borbi s teškom bolešću.
Galerija
Spisateljica Vedrana Rudan več neko vrijeme vodi tešku bitku protiv karcinoma žučnih kanalića. O teškoj bolesti jako je otvorena te na svom blogu ''Djevojka u zagrljaju metastaza'' redovito dijeli tekstove koje je vrlo teško pročitati. U novom tekstu progovorila je o svakodnevnoj bori s teškom dijagnozom i njezinoj obitelji i prijateljima.
Tekst ''Umiranje na rate'' prenosimo u cijelosti.
''Je*ote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica... Pa dođeš doma. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvate oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto.
Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. ''Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe.'' Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba thinkati pink…
Moj muž skače sa stolice, ''naši'' će ipak biti prvaci... Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?
Što će se promijeniti? Mome će mužu sisati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi... Smijem se glasno. ''Konačno'', govori muž, ''vidiš da kemo ima smisla, bolje si, ozdravit ćeš…''. ''Da'', govorim, ''osjećam se bolje'' i gledam veselo u muža koji ne zna što ga čeka.
A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje kuži da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta...
''Je*ale te jagode'', vrisnula bih histerično, ''bori se za život, ne planiraj moju budućnost.'' Zato mu nisam spomenula onu sisatu kuharicu. Prijateljica me opet zove: ''Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli..'' A onda me zabrinuto pita: ''Kako si?'' Osjeća se krivom.
Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti, želim živjeti... Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?''
A što vi mislite o ovoj bolnoj ispovijesti, pišite nam u komentare ispod teksta!
Naša spisateljica nedavno je koji redak posvetila i Marku Perkoviću Thompsonu, tekst pročitajte OVDJE.
1/29 >>
Pogledaj i ovo
1/19 >>
Pogledaj i ovo