Porin ove godine slavi 30 godina, a početke ovog događaja obilježila su najveća imena domaće, ali i strane estrade.
Galerija
Sad već davne 1994. grupa entuzijasta koju su činili Zrinko Tutić, Dražen Vrdoljak i Veljko Despot, procijenila je kako Hrvatskoj treba vlastita glazbena nagrada, događanje koje će okupiti tadašnja glazbenu kremu, ali i one koji sanjaju o velikim uspjesima. Usred zvukova ratnih sirena, željeli su zvuk bubnjeva, gitara, violina i klavira. Na prvu zvuči suludo, ali definitivno je bilo nešto što je svima, ne samo glazbenicima, tada trebalo.
Po uzoru na Grammy, upalila su se svjetla na opatijskoj pozornici Kristalne dvorane i dočekala Olivera, Gibonnija, Prljavo Kazalište, Radojku Šverko, ET, Neki to vole vruće, Hladno pivo (koji su se posvađali oko toga koliko su zaista punk bend ako se nalaze u toj dvorani) i druge. Te, teške i tmurne godine, Maja Blagdan dobila je Porina za Novog izvođača godine, Hitom godine i Pjesmom godine proglašena je Cesarica, Oliveru je pripao Porin za najbolju mušku vokalnu izvedbu, Radojki Šverko za žensku, Hladno Pivo je imalo Najbolji album alternativne rock glazbe (Džinovski), a ET je otišao kući s Porinom za Najbolju grupu s vokalom. Struka je definitivno dobro odlučila.
Nagrada koja je dobila ime po operi Vatroslava Lisinskog osnovana je i započeta skoro pa romantično i poetski, u vremenima kada su svi bili željni romantike i poezije. S greškama ili bez njih te unatoč raznim protestima na pozornicama na kojima se dodjeljivao, ostaje činjenica da je glazbena nagrada Porin postala i ostala sinonim za hrvatsku glazbu, priznanje i čast. U toj jednoj riječi satkana je cijela arhiva hrvatske glazbe od 1993. pa do danas.
Kategorije su se, prateći trendove na sceni, dodavale i mijenjale, pokušavalo se kroz ovih 30 godina pronaći idealnu formulu za zastupljenost svih glazbenih autora, izvođača, producenata. I stvarala se arhiva pjesama, uspomena i – fotografija. I više je nego zanimljivo vidjeti poznata imena sa svim vizualnim, modnim, glazbenim i inim izmjenama i izričajima kroz godine – od fotografije Alena Vitasovića kao dobitnika Porina za Novog izvođača 1995. pa do fotografije Nine Badrić 2004. godine kad je osvojila Porina za Album godine - Ljubav, Pjesmu godine, Najbolji album pop i zabavne glazbe i Najbolju žensku vokalnu izvedbu. S odmakom, skoro 20 godina poslije, i ove se dodijeljene statue čine opravdane i smislene. Nina Badrić je Nina Badrić, napunila je dvorana i dvorana, imala hitova i prije i nakon te 2004. godine i jedna je od najboljih vokalistica na ovim prostorima.
Bilo je tu još trenutaka, pogotovo u prvih 10 godina nagrade Porin, kad se tek razvijao i utabavao sam sebi put u zrelost. Bilo je i puno onih koji su se događali iza pozornice, na after partijima, a koje nikad nećemo saznati. Navodno su najbolji tulumi bili upravo nakon dodjele prestižnih statua. Nije tajna da glazbenici vole tulumariti i te bi arhivske snimke bilo vrijedno imati. A snimka koja ide u kategoriju neprocjenjivih svakako je nastup Ben E. Kinga na Porinu 1995. kad je izveo svoj evergreen Stand By Me.
Na dodjelama glazbene nagrade Porin svjetske zvijezde nisu samo nastupale već i dobivale nagrade. Porinova arhiva ima preko nekoliko vrijednih fotografija Mick Jaggera, Alicie Keys, Santane, Alanis Morissette i drugih s Porinovim kipićem u ruci.
Sve su to trenuci koji su obilježili prvih 10 godina Porina. Imena koja prepoznajemo, ali i imena koja, nažalost, nikad više nećemo vidjeti – Oliver, Aki Rahimovski, Vice Vukov, Dino Dvornik, Arsen Dedić, Boško Petrović, Zdenko Runjić… Puno ih je otišlo, međutim ono što su ostavili iza sebe i činjenica da su obilježili prvih 10 godina Porina kao i godine poslije te činjenica da je ova imena (i još nekoliko njih) jako teško zamijeniti danas, najvažnija je činjenica o prvih 10 godina glazbene nagrade u Hrvata. Budući debitanti moraju još utakmica odigrati kako bi sustigli one čije bi neobične, hrapave, mekane i specifične glasove i pjesme prepoznali i da nas probude usred noći.
