Jučer je na Netflix stigao dugoočekivani prvi dio četvrte sezone mega popularne serije ''Emily u Parizu'', od istog kreatora fantastičnog ''Seks i grada'', Darrena Stara. Iako je možda kreator serija isti, osobno mislim da se ''Emily u Parizu'' ne može uspoređivati sa ''Seksom i gradom'', osim kada je naravno u pitanju nivo nerealističnog prikaza života.
Galerija
Nije ništa novo da serije i filmovi budu ni o čemu. Naprimjer, ''Seinfeld'' je serija ni o čemu, odnosno serija o svakodnevnici i crticama iz života koje su spojene u cjelinu koja je gledateljima simpatična zbog relevantnosti. ''Emily u Parizu'' u svoje četiri sezone je uspjela biti serija ni o čemu, ali ne na isti način kao ''Seinfeld''. Prije početka prve sezone mediji su objavljivali da ćemo gledati novi, moderniji ''Seks i grad'' te me naravno zaintrigiralo da čim prije pogledam novo viđenje kultne serije. Nakon već prve epizode prve sezone sam se izrazito razočarala jer nije bilo suštine, dobrog dijaloga, glumačke igre, a ni tako dobre mode. Naravno, i dalje sam pogledala sve epizode jer mi je to posao, ali i jer me interesiralo da li će možda u jednom trenutku serija postati dobra. Prvih pet epizoda četvrte sezone su narativno dosta zakomplicirali, ali su jednako naivno i brzo otpleli pluto laži, drame, i bespotrebno zamršenih ljubavnih odnosa. Sada dok vam pišem ovaj tekst uopće se ne sjećam što sam točno jučer pogledala jer je serija doista o ničemu. Pratimo život Emily čiji je lik napisan tako da nalikuje apsolutno svakom ženskom liku iz romantičnih komedija. Kao da nema svoju dušu, svoje ja, niti bilo što autentično. Njezin život je prikazan kao zamršen i težak, a zapravo jedina prava drama dolazi iz njezinog posla, te situacija sa klijentima koje mogu i ne moraju biti realan prikaz rada u marketinškoj agenciji. U svim sezonama, pa i u četvrtoj, čini mi se da je cilj serije samo da bude lijepa. Trebamo i lijepe serije, ali ako imamo već četiri sezone, onda zaista nije dovoljno gledati samo lijepo sređene likove i interijere, već nam treba priča koja će potkrijepiti mnoštvo epizoda. ''Emily u Parizu'' je lagano TV štivo koje će vas zaista opustiti maksimalno jer vam ne treba nikakva vrsta razmišljanja. Ono što je mene najviše zasmetalo kod svih sezona jest to da ne nema prave priče, dobrih dijaloga, i dobre glumačke igre koja će bar malo zasjeniti činjenicu da ono što gledamo je zaista još jedna bespotrebna Netflix serija.
Lily Collins kao Emily Cooper nije sazrijela kao svoj lik ni u novoj sezoni, te osim prelijepog lica, imate osjećaj kao da gledate modela iz kataloga koji samo izgovara neke besmislene riječi. Ostatak glumačke ekipe je jednako prosječan, te je jedini lik koji po meni ima neku dubinu lik Sylvie koju igra odlična Philippine Leroy-Beaulieu. Leroy-Beaulieu je svojem liku dala neku srž, promjene u liku koje su suptilne, te dosljednost u glumačkoj igri koja je nužna za više sezona.
U prvom dijelu četvrte sezone ''Emily u Parizu'' se ne dogodi ništa novo, ali su zapleti dramatičniji nego prije. Šarm serije pripisujem Parizu, i prirodnoj ljepoti glavne glumice Lily Collins koja uvijek izgleda kao da je izašla iz modnog časopisa. Narativno i scenaristički ovo nije serija koja odiše kvalitetom, ali ako vam treba lagano ljeto TV štivo za opustiti moždane vijuge, onda je ovo idealna serija za vas.
1/17 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/18 >>
Pogledaji ovu galeriju
