Emily u Parizu napokon je postala serija koja je bar malo uzbudljiva, je li Rim krivac za to?

Kad smo u prvom dijelu četvrte sezone ostavili Emily, činilo se kako toj seriji zaista nema spasa. Odmah sam zaboravila što sam gledala, isti su se kadrovi reciklirali tijekom sezona, a dijalog je bio toliko suhoparan da imate osjećaj kako su razgovori u kvartovskom bircu uzbudljiviji od nerealnog svijeta slatkaste Emily.

Drugi čin predvidljive serije dobio nove epizode koje su spasile Emily, ali i gledatelje. Početak drugog dijela započinje prekrasnom božićnom epizodom zbog čije estetike zapravo nije bitna suština jer je zaista izrazito lijepa epizoda. Već se tu raspetljaju neki odnosi, zapetljaju neki novi, ali prvi put sam imala osjećaj kako se zaista nešto suvislo događa.

Iako je u svim sezonama "Emily u Parizu" prezasićena podzapletima, vjerujem kako je to zbog činjenice jer je serija namijenjena za binge, a ne dugotrajno gledanje. Drugi dio četvrte sezone napokon se ne temelji na mnoštvu sporednih likova, već je u fokusu Emilyjin osobni rast. Naravno, drugi glavni likovi imaju svoje priče koje se razvijaju, ali prvi put, bar po mom mišljenju, stavljena je u fokus Emily, kojoj se napokon nešto što je iole realno počinje događati.

Po meni je najveće osvježenje u seriji to što se posljednje dvije epizode sele u Rim. Napokon gledamo neke nove kadrove novog grada i samim tim potrudimo se više udubiti u novonastalu priču, ali i nove uzbudljive likove.

Što se tiče glumačke postave, poprilično je sve isto kao i prije. Mislim da i dalje ovoj seriji na kvaliteti najviše daje Philippine Leroy-Beaulieu, koja igra šeficu Sylvie. Njezin je lik kompleksan, dosljedan i ona najprofesionalnije igra svoj lik. Eugenio Franceschini odličan je novi dodatak kao zgodni Marcello.

Franceschini je glumački prirodniji od većine Emilynih ljubavnih interesa te je, osim Rima, on jedno od boljih osvježenja u drugom dijelu sezone. Lily Collins kao Emily još uvijek nije došla do svoga punog potencijala, ali možda je to i okej jer smo navikli na njezinu prosječnost. Žao mi je što se njezin ženski lik svodi samo na lijepe kostime i prekrasno lice, a mnogo manje na njezinu moć kao mlade žene koja očito ima veoma dramatičan život.

Serija "Emily u Parizu" napokon je postala bar malo uzbudljiva. Je li Rim krivac za to ili su scenaristi napokon shvatili da Emily mora imati neku srž, nisam sigurna. Zaplet kojim se završi četvrta sezona odlična je uvertira u novu sezonu te se nadam da ćemo odsad gledati Emily malo više u Rimu, s nekim novim glumcima, i s kvalitetnije napisanim dijalogom.