Od egzotičnih krajeva do manje poznatih kutaka svijeta. Svako putovanje donosi jedinstvene priče i doživljaje. Nerijetko se na njih otisnu i poznati Hrvati te svoja iskustva podijele s nama. Kamo su putovali, među ostalima će vam ispričati Hrvoje Rupčić, Jacques Hoduek i Mario Valentić.
Galerija
U ovoj zemlji Latinske Amerike vlada filozofija života koju zovu ''čist život''. To znači miran i jednostavan život, u kojem se posebno cijene priroda, obitelj i prijatelji.
''Tamo živi i najviše ljudi koji imaju preko sto godina, onda shvatiš zašto, nekoliko je tu segmenata, nije samo hrana. To je ta pura vida koji je njima isto tako kao neki slogan, koji svuda provlače, to je za njih smisao života, da ujutro kad se probudiš da imaš svoj cilj u danu, da ne glavinjaš bezglavo, bespomoćno, depresivno, nego jednostavno, eto, moj smisao u ovom danu je da ja budem sretan i zadovoljan'', kaže Snježana Schillinger.
Snježanu Schillinger uz ovu filozofiju, egzotičnu hranu i atraktivne plaže, najviše je oduševio životinjski svijet prekrasne Kostarike.
''Majmuni, ljenjivci, sve moguće životinje, leptiri, imam snimku, koji su evo ovako otprilike veličine i to me zaprepastilo.''
Zbog nastupa, Jacques Houdek proputovao je sve pokrajine Kine i osjetio brojne čari jedne od najmnogoljudnijih država svijeta:
''Shamen, Dalion, Šivaziuang i još jedna koji sigurno ne znam a o i ove sam sigurno krivo rekao. U tih nekoliko gradova prošli sve klime moguće, od tropske, vlage 90postotne, gdje sam ja naravno bio oduševljen s tim jer tko ne bi, do strašne hladnoće, pa opet nazad u neku klimu umjerenu.''
Naravno, ponešto ga je oduševilo, ponešto nije:
''Čitava zemlja je jedan veliki botanički vrt, to me npr. oduševilo, i u ogromnim gradovima najvećim i uz autoput kako bi rekli. / Odnos prema prirodi, to ej ono što me oduševilo, a da su malo prestrogi jesu. a opet to se super odražavalo na organizaciji koja je besprijekorna. Bili smo dva tjedna odsjećeni, nismo mogli normalno komunicirati, niti koristiti naše mreže. Mene fascinira ta njihova odlučnost da budu svoji, da ne puštaju zapad u svoje'', kaže Jacques.
Hrana je ono gdje, bez obzira na sve, ipak nije riskirao:
''Svaka pokrajina ima svoje neke drugačije recepture i mi smo se trudili probati koliko je god moguće domaće a da ostanemo u nekim gabaritima da ne probamo baš neke preegzotične hrane.''
Probati apsolutno sve će Mario Valentić. Vijetnam je zemlja koja se ponosi planinskim i nizinskim dijelom, ali i obalom okupanom Južnokorejskim morem. On ju je stoga obišao planinareći, veslajući i biciklom.
''Ušće rijeke Mekong je dolje u Saygonu, to smo se vozili sa nekim brodicama, i sito veslali, i to je poznata destinacija turistička – ušće rijeke Mekong i plantaže voća egzotičnih. Obiluje povrćem, što je meni izvrsno, streetfood je bogat i sve se na ulici događa, tko voli takvu vrstu hrane, a ja sam taj, može u Vijetnamu doći na svoje. Dakle oni za doručak jedu, a nije tipično za nas, je juhu, koja se zove Pho.''
Državu u jugoistočnoj Aziji nazivaju i ''Kraljevstvom motora''.
''Naravno da smo koristili i te neke izlete tamo gdje i svi ostali turisti odlaze, ali smo i pokušali bit Vijetnamci, ono ne da nas netko vozi nego ajmo mi vozit motor. Rojevi motora i to je onako nesvakidašnje, i potpuno drugačije. I oni to zovu organizirani kaos. Tamo ne vrijede pravila koja kod nas vrijede. Ali nitko se tamo ne sudara.''
Motorom je 12 država i 15 tisuća kilometara proputovao Hrvoje Rupčić u samo 38 dana. Na motorističku pustolovinu s puta svile otisnuo se još 2019., kada je ova ruta još bila moguća. Svoju putopisnu avanturu pretočio je u knjigu ''Putešestvije po Turkestanu'' i predstavio je u godini na izmaku:
''Staroperzijski naziv za zemlju turkijskih naroda odnosno on je istovjetan središnji Aziji današnjoj ili mjesto koje se često nazivaju stanovi Kazahstan Kirgistan Tadžikistan Uzbekistan inače taj stan je perzijski nastavak za dom domovina'', kaže Hrvoje.
Videozapisima je prenio ljepote stepa i pustinja, surovu prirodu i turbulentni Kavkaz. S planina Pamir, jednih od najnepristupačnijih mjesta na svijetu, prošao je put koji počinje u Kirgistanu i završava u Tadžikistanu.
''Najviša cesta na svijetu koja prelazi preko 4.600 M visine i prolazite preko planinskih masiva dakle kao da ste na Marsu svih mogućih boja zelena plava žuta crvena golo golo nema ničega nema ptice nema trave a 1.500 km nije taj pamerski autoput nama je trebalo pet dana da prođemo preko njega i na tih 1.500 km postoje samo dva naselja.''
Osvojile su ga ljepote i ljudi Afganistana, Tadžikistana i Uzbekistana. Hrvoje je otkrio koliko je lako zbližiti se s ljudima, bez obzira na jezik i kulturu:
''I inače to su mi to su dijelovi svijeta gdje gostoprimstvo apsolutna prva i osnovna stvar dakle vadi se sve što imaju i nemaju i ponašaju se kao da su najveći bogataši a sutra neće Ma šta za jesti a pa između ostalog su nas pozvali i na svoju svadbu nahranili napili Nisu nas puštali nigdje napunili nam bisage pune hrane i tako dalje tek tad smo mogli otići.''
Slastičarka Ivana Čuljak je u kulturu Armenije i Gruzije, osim kroz njihovu povijest, uronila istražujući njihova nacionalna jela. Oduševio ju je gruzijski khatchapuri:
''To je tijesto koje je punjeno, u obliku oka, tako nekako, koje je punjeno svježim sirom i jajima, i kimkali koji podsjećaju na gyoze ja bi rekla.''
U sjećanju će joj ostati i Batumi, poznato ljetovalište na obali Crnog mora, gdje ljetuju i Gruzijci i Turci. Vozeći se obalom, stigla je do Turske. Na pola puta između Istanbula i Ankare smjestio se napušteni grad koji nikada nije zaživio, ali i dalje oduzima dah.
''Sagrađeno ih je 500 i kada se dogodila korona sve je stalo tako da zjapi doslovno prazan i nema nikog osim zaštitara koji čuva da ne uđete i ne uništite. Proputovala sam preko 40 zemalja, nisam brojala al mislim da je preko 40 s ovim zadnjim, i mislim da je to najveće ulaganje i neko najveće bogatstvo koje nam ostaje za cijeli život.''
Jer, na kraju, nije cilj stići nekamo – cilj je otkriti, osjetiti i živjeti.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
